Rukometašice Hrvatske vratile su se s Europskog prvenstva gdje su na kraju osvojile 11. mjesto. Ovoga puta nije bilo svečanog dočeka, nije bilo svjetala reflektora, cvijeća i poklona, naslikavanja kao prije dvije godine kada su “kraljice šoka” osvojile broncu u Danskoj. Nećemo reći da se ženski rukomet vratio na pozicije na kojima je bio prije bronce. U redu, napravljen je korak nazad, ali ne preveliki.
>> Pogledajte: Uspjelo joj je nešto što nikome nije: Sandra Perković šesti je put prvakinja Europe
Jer, ovo je drugi najbolji plasman nakon Europskog prvenstva 2010. kada smo u Danskoj bili deveti. Na sljedeća četiri EP-a (2012., 2014., 2016. i 2018.) ispadali smo u prvom krugu. U 12 utakmica imali smo samo dvije pobjede i deset poraza. Na ovom EP-u ostvaren je osnovni cilj – prolazak u drugi krug s dva boda. No u drugom krugu upisali smo sva tri poraza pa smo završili sa skorom – jedna pobjeda, jedan neodlučen rezultat i četiri poraza.
Vanjski šut nije postojao
Bilo je tu dobrih, ali i loših stvari. Krenimo od loših. To je u prvom redu napad. Bez Ćamile Mičijević i Dejane Milosavljević nije išlo. Očekivao je izbornik Nenad Šoštarić da će te velike “rupe” uspjeti popuniti Prkačin, Petika, L. Kalaus i Barišić, no to se jednostavno nije dogodilo. Sva tri desna vanjska bila su šuterski neraspoložena, osim Petike u zadnjoj utakmici na turniru kada je sve ionako bilo završeno. Imali smo dobre kreativce – Stelu Posavec i Valentinu Blažević, ali ostali smo bez pravog šuta.
Za razliku od reprezentacija koje su izborile polufinale, mi jednostavno nismo bili opasni s pozicije desnog i lijevog vanjskog. Naš napad uglavnom se oslanjao na pojedinačne akcije nižih igračica (Posavec, Krsnik, Blažević). Imali smo i velik broj izgubljenih lopti. U izgubljenim loptama prednjačila je Valentina Blažević koja ih je skupila dvadeset, četiri po utakmici.
Više se očekivalo i od krila, posebno od Paule Posavec koja je, osim prve utakmice protiv Norveške, jednostavno “nestala” i bila bezopasna. I ostala krila (Japundža, Burić, Šimara) bljesnula bi na trenutak, a onda bi se brzo ugasila. Ako ništa drugo, naša dva krila su na vrhu statistika. Tako je Japundža vlasnica trećeg najbržeg šuta na dosadašnjem dijelu turnira (114,01), a Šimara jer četvrta najbrža sprinterica. Njoj je izračunato da je u jednoj kontri trčala 28,8 kilometara na sat. Sestre Kalaus bile su ugodno iznenađenje prije dvije godine. No na ovom EP-u nisu bile dobre, pogotovo ne Larissa. Njezino jedino opravdanje je što je bila dugo odsutna zbog operacije ramena i sigurno joj se nije lako vratiti u željenu formu. Kružne napadačice Ježić i Debelić solidno su odradile svoj dio zadatka u napadu. Možda je moglo mrvicu bolje, ali one u svakom slučaju imaju prolaznu ocjenu.
Dobre stvari su vratarke i igra u obrani. Tea Pijević je trenutačno po postotku obranjenih lopti prva vratarka Europskog prvenstva, ima sjajnih 35,44 posto obranjenih lopti. Kada bi vratari muške reprezentacije imali takav postotak na velikim natjecanjima, izbornik Hrvoje Horvat ne bi se trebao brinuti hoćemo li ili ne biti u borbi za medalje. No s ovako visokim postotkom Hrvatska nije bila ni blizu plasmana u polufinale i to je velika šteta. Obrana 6-0 ili 5-1 dobro je odrađivala svoj posao. Nismo primali puno pogodaka, ali nažalost, napad je bio taj koji nas je na kraju koštao slabog plasmana.
Ovaj roster ima još streljiva
Što dalje? Prvo nas čekaju kvalifikacije za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Ždrijeb je u subotu i bit će važno koga ćemo izvući. Jer, neodlazak na SP znači i neodlazak na Olimpijske igre u Pariz, a ova generacija bez dva velika natjecanja otići će u zaborav. Dojam je da ova generacija nije rekla baš sve i da ta bronca nije samo slučajni splet okolnosti. Ima još streljiva u ovom rosteru. No, da bismo mogli očekivati dobre rezultate, moramo biti kompletni. A to nismo već jako dugo jer stalno netko nedostaje. I da, nije nevažno. Bilo bi sjajno kada bi veći broj naših igračica igrao u Ligi prvaka.
Osim Ane Debelić i Ivane Kapitanović, većina igračica, koje nisu iz Lokomotive koja gubi sa po dvadesetak razlike u skupini Lige prvaka, igra u manjim klubovima te nemaju jakih utakmica bez obzira na to što igraju u jakim nacionalnim ligama. Nažalost, ni u mlađim dobnim skupinama nemamo kvalitetu. Ove godine reprezentacija do 18 godina i juniorke došle su samo do drugog kruga, ali ne i do četvrtfinala.