Ako ste pomislili da na 20. obljetnicu uspjeha naše nogometne reprezentacije u Francuskoj nećemo imati adekvatan film kojim bismo ga obilježili, prevarili ste se. Imamo takav film, zove se vrlo jednostavno – Vatreni.
Nije ga snimio hrvatski redatelj, već jedan Meksikanac. Edson Ramirez čeka premijeru svojeg filma o brončanima sa Svjetskog prvenstva 1998. pred hrvatskom publikom.
Prva vijest da Ramirez s nekoliko svojih kolega snima film o vatrenima doimala se više kao kuriozitet, ali i podsjetnik da ovdje o tome nitko ne razmišlja. No dvije godine kasnije Meksikanac oduševljen Bobanom i Šukerom završio je film.
Za Meksiko bi uspjeh hrvatske reprezentacije mogao biti uzorom, takav bi sportski uspjeh bio svjetlo u mraku. Meksikanci vole nogomet, da oni osvoje broncu, bilo bi to podjednako iznenađenje kao naša bronca.
Naši reprezentativci nisu zazirali od suradnje, pojavljuju se u filmu koji redatelj predstavlja ponešto drugačijim od sasvim nogometnog. Za Večernji list dao je intervju u kojem je objasnio svoju motivaciju da snimi film o vatrenima te kako je uspio snimiti film iako se njegova zemlja nalazi nekoliko tisuća kilometara daleko od Hrvatske.
Zašto ste napravili film o reprezentaciji Hrvatske sa SP-a u Francuskoj ‘98.?
Za Hrvatsku znam odmalena jer sam pratio njene sportaše, pogotovo nogometaše. Sa 7-8 godina pratio sam Real Madrid s ocem koji je bio veliki obožavatelj Huga Sancheza. Onda je u Real stigao Robert Prosinečki i od tada sam pratio njegovu karijeru. Nakon njega došli su Davor Šuker i Robert Jarni koji su također bili odlični igrači. Sjećam se iz djetinjstva kada je prije utakmice kluba u kojem sam igrao moj trener tražio da održimo minutu šutnje, pomolimo se i pošaljemo dobre misli ljudima koji su tada bili zahvaćeni ratom na području bivše Jugoslavije. Nije bilo puno informacija o ratu u vijestima, ali sjećam se slika vojnika i ljudi koji su trčali po ulicama. Kada odrastaš sa svim tim spoznajama i onda vidiš te igrače kako hrabro izlaze na teren i igraju nevjerojatan nogomet, valjda mi se tada usadila ideja da snimim film o njima. Puno godina poslije upisao sam režiju, počeo se baviti filmom i shvatio da nitko do sada nije snimio film o svim tim okolnostima i uspjehu Hrvatske u Francuskoj. Odlučio sam da ću ja napraviti dokumentarni film o vatrenima iz svog kuta gledanja.
Imali ste crowdfunding kampanju, koliko je sredstava privukla, jeste li imali i drugih načina financiranja?
To je bila manja crowdfunding kampanja za početnu fazu projekta i uspjela je. Ljudi u Meksiku dali su podršku ideji. No snimanje u Europi za meksičku ekipu bilo je vrlo skupo, ali smo naišli na Miroslava Blaževića mlađeg kao sjajnog partnera koji nam je omogućio bolji pristup momčadi vatrenih. Projekt je financiran crowdfunding kampanjom, ali u jednom smo se trenu našli pred velikim troškovima, a tada su nas prepoznali i pomogli nam hrvatski sponzori poput HEP-a, Ožujskog, PBZ-a, Poliklinike Milojević.
Kako ste prikupili materijal za film, jeste imali koproducenta?
Morali smo platiti prava na snimke izravno od Fife. Imaju nevjerojatnu arhivu svakog Svjetskog prvenstva, neke od snimki iz Francuske korištene u dokumentarcu nisu nikada javno prikazane.
Što je bilo najteže u realizaciji?
Nije mi ništa bilo teško. Najkompliciranije je bilo naći sredstva, pogotovo u Meksiku gdje na početku nije puno ljudi vjerovalo u nas. Što se tiče filma, najteže je bilo u montaži odabrati scene. Imali smo toliko dobrog materijala, intervjua, mogli smo napraviti nekoliko filmova. Sa svakim igračem radili smo intervju od otprilike sat vremena i bilo je tu puno emocija, anegdota, a to smo sve morali sažeti u sat i pol filma.
Nismo imali još prilike vidjeti film, no znamo da se u njemu pojavljuju naše nogometne zvijezde. Tko je po vama ostavio najbolji dojam?
Svaki igrač dao je svoj doprinos i teško se odlučiti. Bilić ima najsnažniju emociju u filmu, impresivni su intervjui s Jarnijem i Vlaovićem na španjolskom. Asanović je jako zabavan, a Štimac je govorio kao da je imao scenarij, uvijek prave riječi na konkretan način. Stanić je imao više politički pristup, a Šimić je dao što je za njega kao najmlađeg značilo dijeliti svlačionicu s njima. Naravno, i svi drugi, Soldo, Jurčić, Ladić… daju puno filmu i stvarno je teško odabrati jednog. Kada vidite film, znat ćete i zašto. Ali… intervju s Prosinečkim bio je ostvarenje dječačkih snova.
Uskoro će se film prikazivati u hrvatskim kinima. Imate li posebnih očekivanja od publike?
Poprilično sam nervozan u iščekivanju reakcije obične publike jer ovo nije film samo o nogometu nego i teškim vremenima hrvatske povijesti. Imam osjećaj da nemam pravo izražavati neke stavove o zemlji u kojoj nisam nikad živio, a s druge strane osjećam se duboko povezan. Film sam radio s puno strasti i poštovanja te mislim da mogu dati više objektivnosti o nekim pitanjima koja bi bila kompliciranija nekom domaćem redatelju.
Jeste li se iznenadili kada ste doznali da do sada nije snimljen film o uspjehu hrvatske reprezentacije u Francuskoj?
Isprva nisam našao nijedan film o vatrenima, ali poslije sam doznao da je snimljen jedan o samom nogometnom dijelu priče. Ja sam želio i snimio potpuno drugačiji film.
Jeste li film nudili distributerima i u drugim zemljama osim Hrvatske?
Sada nam je najvažnije prikazati film u Hrvatskoj od 24. svibnja do 13. lipnja u CineStar kinima te pomoći djeci sa spinalnom mišićnom atrofijom (Kolibri) jer je prihod od svake ulaznice namijenjen njima. Nakon toga idemo u Francusku i na festivale diljem svijeta. Vjerujem da će film Vatreni biti zanimljiv publici, ponudit ćemo ga i u komercijalnu distribuciju u inozemstvu.
Imate li planove za snimanje drugih filmova, možda nešto što nije nogometne tematike?
Snimajući Vatrene, shvatio sam kako je sport duboko povezan s razvojem neke zemlje i može biti motor za promjene. Ljudi mogu jako uvažavati sportaše i vjerovati im. Želio bih na isti način pristupiti nekim mjestima u Meksiku gdje se širi rat protiv narkokartela. Možda, ako neki od nogometaša iz tih mjesta progovore o problemu i složenosti, možda se stvari počnu mijenjati nabolje.
Kakvi su vaši dojmovi o Hrvatskoj nakon što ste je posjetili?
Hrvatska je prelijepa zemlja s nevjerojatnim ljudima. Nakon života ovdje shvatio sam da ima puno sličnosti između Hrvata i Meksikanaca. I mi volimo i osjećamo strast prema nogometu, imamo puno ekonomskih, političkih i društvenih problema s kojima se suočavamo, ali se sa svime nosimo s osmijehom.
POGLEDAJTE VIDEO NAJLUĐIH NOGOMETNIH PROMAŠAJA
svaka cast