Kad smo Ivici Kosteliću poslali poruku sa zamolbom da nam se javi u utorak, dan nakon ulaska u cilj Transatlantske utrke Jacques Vabre, zamolio je da to ipak bude u srijedu jer mu treba jedan dan za rekuperaciju. Baš kao i njegovu partneru Callisteu Antoineu. Posve razumljivo za nekoga tko je netom preplovio ocean i proveo skoro pa 23 dana na Atlantiku.
Nakon rastrzanog i neredovitog spavanja na brodu kaže da je prvu noć na kopnu "spavao kao mala beba".
- Spavao sam osam sati u komadu, nisam se ni pomaknuo. Previše je tu kumuliranog umora. Trebat će mi nekoliko dana da dođem k sebi.
Njihov ulaz u cilj Transatlantske utrke bio je adrenalinski doživljaj kojeg je Ivica obilježio sa saltom nazad s broda u more. Je li to bilo nešto planirano ili spontano?
- Može se reći da je bilo planirano jer htjeli smo nešto napraviti, izvesti nešto štosno. Čak smo razmišljali da obojica skočimo s broda no to bi ipak bilo previše, da brod nastavi sam ploviti.
S obzirom da se plov ponešto produžio, na brodu je pri kraju postalo kritično sa zalihama hrane.
- Od hrane su točno ostale dvije vrećice čaja i nekoliko mrvica kruha. Mi smo to očito dobro isplanirali, na knap, nije nam manjkalo.
Što je, tako izgladnjelima, bio njihov prvi obrok na kopnu?
- Čim smo se privezali organizator nam je osigurao steak i pomfrit i neku slatu. A te steakove su radili u posebnom šatoru u kojem smo svi sjeli zajedno i objedovali i analizirali utrku. Bilo je to jako lijepo druženje.
No, prvu hranu s kopna Ivica i Calliste kušali su već na brodu.
- Čim smo ušli u cilj na brod su nam s gumenjakom došli ljudi iz organizacije i donijeli nam sendviče i sokove i ja sam odmah počeo jesti. S njima je došao i čovjek koji je morao prekontrolirati jesu li sve plombe na mjestu kao što su one na motoru, rezervnom gorivu i rezervnoj vodi i slično. Jer ako nisu onda dobijete penale.
Onda je uslijedilo pristajanje na takozvani počasni ponton.
- E tu su nas dočekali s pjenušcem i košarom s voćem gdje nam je organizator i službeno poželio dobrodošlicu.
U toj prigodi Ivica je bio u svojoj svečarskoj majici s brojem 64 koja podsjeća na Ivičinu pobjedu u Aspenu 2001. sa startnim brojem 64.
- To je majica za posebne prilike. To sam obično nosio kada bih završio regatu. Zapravo, ako bih bio zadovoljan s nastupom onda bih ju odjenuo. Ta je majica uvijek na brodu ali se koristi isključivo za ovakve prilike. To nije radna majica nego majica časti.
A na fotografijama, i videu, iz te prigode jasno se vidi da je Ivica smršavio.
- Izgubio sam nešto kilograma što je posljedica malog unosa kalorija ali i naprezanja koje dosta dugo traje. A ono je zapravo stalno. Iako na brodu, na prvi pogled, nema puno kretanja ni kardiovaskularnog naprezanja, ta usredotočenost na to da vam brod u svakom trenutku ide najbolje što može jest stres za tijelo. To vam je kao da 22 dana, neprestano, igrate šah. To je doista veliko naprezanje koje vam grize supstancu.
Što je bilo više iscrpljujuće? Skijaško-pješački prelazak Grenlanda ili jedriličarski prelazak preko Atlantika?
- To je vrlo različito. Grenland je više fizički pothvat, a ovdje je bilo više nespavanja i neurednog života. Ipak, računajući i hladnoću, na Grenlandu je bilo teže. Pa moj prijatelj Miha i ja smo ondje unosili preko 8000 kalorija dnevno, a ovdje smo posljednjih nekoliko dana, kada smo ostali samo na dehidriranoj hrani, unosili možda 1500 kalorija. Bili smo ispod razine dnevnog metabolizma. A ja sam to pokušavao nadoknaditi slaninom.
Pa kako li je izgledao taj špek na tropskim vrućinama?
- Izgledao je užasno no nema tu biranja. I na plus 40 dobra je i slanina kada nemate ništa drugo.
Čega se od klope ovaj morepolovac najviše zaželio?
- Slatkog. Ja sam čovjek od slatkog. I mlijeko mi je jako falilo.
Je li poželio da mu, po dolasku kući krajem tjedna, supruga nešto spremi?
- Zamolio sam Elin da pripremi "kajzeršmarn".
Za razliku od Ivice, koji će se u petak zaputiti kući gdje će ga dočekati zaželjeni carski drobljenac, njegov brod kojeg je nazvao "Croatia Full of Life", prezimit će na Martiniqueu. Kaže da će brod vratiti u Europu na proljeće ali ne kao neki, u kontejneru nekog prekooceanskog teretnog broda.
- Nemamo mi novaca da pošaljemo brod. Pa mi smo imali najmanji proračun u cijeloj floti, rekao bih smiješan u odnosu na druge. I stoga je ovo naše 17. mjesto najbolji omjer uloženog i dobivenog u ovoj utrci.
Dakle, na proljeće će, kada mu završe obveze u skijaškoj reprezentaciji, u kojoj je trener-savjetnik, opet jedriti preko Atlantika?
- Da i to će biti dosta drugačije jer ćemo ići uz vjetar, a i nećemo imati logistiku koja vas prati za vrijeme utrke. Puno je veći izazov prijeći Atlantik sa zapada na istok, no tada nećemo morati "tjerati" brod, moći ćemo voziti i u trećoj - kazao je Ivica.
Koga boli briga kaj dokoni ex-skijaš dela...