Hrvatska nogometna reprezentacija gluhih odigrala je prijateljsku utakmicu protiv Botinca (1:0), momčadi iz Druge zagrebačke lige. Utakmica je odigrana u okviru priprema za Europsko prvenstvo gluhih koje će se održati u Grčkoj, u Heraklionu, od 2. do 15. lipnja.
– Tražili smo suparnika za prijateljski ogled i našli ga u Drugoj zagrebačkoj ligi. Zašto Botinec? Zato što je taj vikend bio slobodan od prvenstvenih utakmica jer ih u ligi ima neparan broj. Ljudi iz kluba su nas lijepo ugostiti i hvala im na tome – rekao je Jozo Bogdanović, izbornik hrvatske reprezentacije gluhih.
Suđenje sa zastavicom
Za gledatelje koji su prvi put gledali utakmicu u kojoj igraju gluhi bilo je u početku čudno zašto glavni sudac dijeli pravdu zastavicom. No, ubrzo su shvatili da zviždaljka u ovom slučaju ne prolazi.
I dandanas se među gluhim nogometašima prepričava anegdota iz 1984. godine kada je na utakmici Real – Rijeka u Madridu belgijski sudac dao crveni karton Damiru Desnici zbog prigovora. Ništa ne bi bilo čudno da Desnica nije gluhonijem.
– Nekad se zna dogoditi da ne čujem zvižduk i nastavim s akcijom ili postignem pogodak. Suci su znali za moj slučaj pa su mi opraštali takve stvari – rekao je Bogdanović, koji je igrao za brojne klubove.
Počeo je 1978. godine u Splitu, pa je igrao za Dinamo, Austriju iz Klagenfurta, Rijeku, zaprešićki Inter, Samobor i Lučko gdje je 1998. godine završio igračku karijeru. Igrao je za hrvatsku reprezentaciju gluhih šest godina, od 1992. do 1998. godine.
– U Splitu je bila sjajna generacija u kojoj su bili Aljoša Asanović, Tonći Gabrić, Damir Burić... Dogurali smo do Druge lige – prisjeća se Bogdanović.
Oni koji su ga pratili, kažu da je najbolju utakmicu u bivšoj jugoslavenskoj ligi odigrao za Dinamo protiv Partizana na stadionu JNA. Dinamo je pobijedio sa 2:1, a Bogdanović je dobio ocjenu devet. S te je utakmice i slavna pošalica legendarnog radijskoj reportera Ive Tomića koji je u jednom trenutku prijenosa rekao: ‘Lozu za našeg Jozu...’
Hrvatska nogometna reprezentacija gluhih postoji od 1992. godine, a prvi nastup na velikom natjecanju imala je tri godine kasnije na Euro-Deafu u Berlinu. Na pomoćnom igralištu Segeste 16. travnja 2016. odigrali su 90. utakmicu, i to protiv Športske udruge “Tomčev put i prijatelji”.
Stota utakmica u Botincu
Susret u Botincu bio je njihova 100. utakmica koju će posebno pamtiti Karlo Vidaković, strijelac jedinog pogotka.
– Ovo će nam biti četvrto Europsko prvenstvo. U Berlinu 1995. godine bili smo sedmi, a nismo izgubili nijednu utakmicu. U četvrtfinalu smo izgubili nakon jedanaesteraca. Četiri godine poslije bili smo deseti u Oslu. Na prvom našem EP-u sam bio igrač, na drugom izbornik – istaknuo je Bogdanović.
Na Europskom prvenstvu 2015. Hrvatska je osvojila 12. mjesto.
– Nadamo se da ćemo za početak proći skupinu u kojoj su Njemačka, Poljska i Rusija – istaknuo je Karlo Vidaković, koji igra za Mladost iz Tiborjanaca, dok njegov brat Ivan, koji također igra za Hrvatsku, igra za Zrinski iz Vinogradca.
Reprezentativac je bio i njihov otac Ivica, koji je sada trener u reprezentaciji.
Sva su trojica bila u momčadi na Europskom prvenstvu u nogometu za gluhe 2015. godine. Zanimljivo, vratar Marko Prošenski bio vratar hrvatske rukometne reprezentacije gluhih na svjetskim prvenstvima za gluhe 2014. i 2018. godine, te na Europskom prvenstvu za gluhe 2016. godine. Sva tri puta Hrvatske je osvojila zlatnu medalju.
– Bio sam s rukometašima i na ljetnim olimpijskim igrama gluhih u turskom Samsunu 2017. godine kada smo osvojili brončanu medalju – dodao je Prošenski.
Većina igrača igra u županijskim ligama, uglavnom u Slavoniji. Igranjem u najvišem rangu može se pohvaliti Mirko Blažević koji igra za Belišće u Trećoj HNL istok.
Sjećam se Desnice..bio je dobar igrač.