Noć nad Sestriereom mijenjala je utorak sa srijedom. Društvo u "Irish Pubu" nemilice je praznilo boce, a Ivica Kostelić odlutao je u svoju intimu. Bila je to noć u kojoj je htio komadić neba zadržati samo za sebe. Kao uspomenu, kao dio sna iz kojega se nikada neće probuditi. Blještavilo reflektora iznad slalomske staze igralo se negdje na vrhu neba s mjesecom.
Ivica Kostelić uhvatio je Ozrena Müllera, glasnogovornika reprezentacije, pod ruku, bilo je oko jedan ujutro, i odšetao u podnožje staze. Zabio je hrvatsku zastavicu u snijeg i njih dvojica su samo šutjeli. Petnaest minuta ničega i svega. Onda je ušao u apartman, iznad glave očima fiksirao zastavu i dugo nije zaspao. San mu nikako nije htio na oči, a onda je shvatio da je najbolje nikada i ne zaspati. Da bi bilo lijepo da taj dan traje vječno...
Negdje na drugom kraju gradića, Agnellijeve izmišljotine u Alpama predviđene za zimski vrt Fiatovih radnika, otvaran je 30-40 pjenušac.
Slavilo se, slavilo se prvaka, čovjeka koji je uspio. Kad je Janica Kostelić osvojila prvo zlato na Igrama u Salt Lake Cityju, Ivica je rekao da je to pothvat sličan onome kao da se neki Hrvat iskrca na Mars. Te noći tamo je odlutao i on sam. Zajedno sa sestrom pobjegao je od smrtnika i uplovio u vječnost.
Ta noć bila je vakuum u kojoj je teleportirao svoj duh negdje izvan ovog vremena, upisao svoje ime uza sestrino i postao član ekskluzivnog kluba onih koji su uspjeli. Onih koji imaju medalju s Igara, onih čije će ime biti zapisano u svakoj knjizi, svakom spomenaru, svakoj sportskoj priči. Negdje u prolazu samo je doviknuo. On, olimpijski doprvak u kombinaciji...
- Ej, zamislite, Hrvatska ima olimpijsku medalju u muškom alpskom skijanju. To je strašno.
Nije strašno, to je fantastično!