Za mene je igrati za reprezentaciju bilo kao ići u rat za svoju domovinu. U duhu te čuvene izjave slavnoga brazilskoga košarkaša Oscara Schmidta, kojemu je zasljepljujuća odanost nacionalnom dresu uskratila basnoslovnu zaradu u Americi (da je igrao u NBA, ne bi mogao za reprezentaciju), u Rusiji nastupaju Dalićevi nogometaši, prva generacija hrvatskih reprezentativaca nakon 1998. godine koja je svojim nastupima uspjela fascinirati cijeli svijet i čija su najveća djela najvjerojatnije tek u stvaranju.
Duh i snaga ratnika, um mudraca, bogomdana virtuoznost, mladenački polet i prštava energija, nogomet u svoj svojoj punini; sve je to po širokoj Rusiji demonstrirala Dalićeva Hrvatska, jedna od najuzbudljivijih svjetskih reprezentacija. Pred kojom je do sada najveći i najznačajniji ispit, utakmica generacije, ona po kojoj ćemo je pamtiti.
Zlatko Dalić u nečemu je već uspio. Barem na dva tjedna ujedinio je Hrvatsku i, zanemarimo li onu šačicu mrzitelja, u domovini proizveo euforiju kakva se pamti samo još iz Ćirine ere. I u tome zapravo leži najveća opasnost za vatrene uoči sudbinske utakmice s Dancima; u Hrvatskoj si danas nedodirljivi gospodar svijeta, a već sutra poražen i prezren ležiš u blatu.
Podrazumijeva se, naime, bez trunke objektivnosti, kako je Danska samo prolazna stanica našeg jurećega vlaka prema finalu u Moskvi, a takvoj vrsti pritiska ova se generacija nogometaša do sada nije uspjela oduprijeti. Sjetite se Turske, Meksika ili Portugala. I zato bitku u Nižnjiju doživljavamo kao njihovu prekretnicu: ili jeste, ili niste!
Ćiro je na SP-u 1998. godine, dok su ratne uspomene još bile svježe, znao svoje motivacijske govore u svlačionici počinjati riječima: ‘Danas igrate za ovaj sveti grb, za naše branitelje koji su do jučer bili u rovovima!’.
Danas u Hrvatskoj više nema ratnih stradanja, bitki i rovova, ali vojske su i te kako prisutne. Vojske ovršenih, blokiranih, nezaposlenih, obespravljenih, obeshrabrenih. Na djelu je društvena apatija, pesimizam, brutalna, okrutna stvarnost u kojoj nam država nestaje. I zato, Dalićevi vatreni, nastupite danas s dozicom svijesti da ne igrate samo za sebe i svoju slavu, nego i za sve one u domovini kojima je živjeti u Hrvatskoj svakodnevni teret, a ne radost, za one koji mjesecima čekaju svoje plaće, za one koji prekapaju po kontejnerima i stoje u redovima u pučkim kuhinjama. Ne, neće nikome od njih procvjetati ako Hrvatska pobijedi Dansku, ali možda barem na jedan dan zaborave na svoju muku.
>>Pogledajte Večernji pressing s Marijem Stanićem
Na kraju, vatreni, danas u Nižnjiju igrate i za one najodanije; zanesene, zaluđene navijače koji su podizali nenamjenske kredite da bi u kombijima i kamperima poput nomada krstarili ruskim prostranstvima navijajući za Hrvatsku. Uprite, vatreni, i zbog njih, jer oni su vaša najveća snaga!
Često Modrićevu generaciju uspoređujemo s Ćirinim vatrenima, uvjereni kako baš u njima čuče pravi šampioni, oni koji, poput Červarovih rukometaša li Rudićevih vaterpolista, mogu zagospodariti svijetom.
Nadamo se da Modrića i Rakitića i nakon Rusije nećemo pamtiti samo kao ‘momke iz topa 16’, jer to je doseg Ive Karlovića, a ne ponajvećih svjetskih nogometaša. Oni vrijede mnogo, mnogo više od toga! Ako Ćirina ‘98. nosi epitet nezaboravna, neka njihova 2018. postane – nedostižna!