Rukometašice Hrvatske ne samo da su oduševile na Europskome prvenstvu svojom igrom, već su i prvakinje Europe po smijehu, vicu, šali, uživanju u igri.
Ćamilina vruća fotelja postala je hit na YouTubeu. Na toj stolici naša je reprezentativka postavljala škakljiva pitanja suigračima, pitanja koja se, vjerujem, ne bi usudio pitati nijedan novinar. Pa čak i onaj koji prati žensku reprezentaciju od 1994. godine i našega prvog velikog nastupa na Europskom prvenstvu u Njemačkoj. Tako je Ćamila postavila nekoliko vrućih pitanja Ani Debelić i Katarini Ježić, našim kružnim napadačicama.
Tako smo saznali da Ana više voli izlaske nego trening, da više voli biti zvijezda nego timski igrač, da muža i ljubavnika voli podjednako i da bi radije igrala finale Europskog prvenstva nego imala 100.000 pratitelja na društvenim mrežama.
Katarina više voli body building nego rukomet, više voli sarmu od proteina. Naravno, sve je ovo šala, vjerojatno su neki odgovori daleko od istine, pogotovo onaj za muža i ljubavnika.
– Uvijek sam voljela zbijati šale, pričati viceve. Još dok sam igrala u Zametu, gdje sam kao klinka također imala jednu svoju emisiju u kojoj sam razgovarala sa suigračicama. Očito imam smisao za to pa, kada završim igračku karijeru, možda razmislim o ulozi voditeljice – rekla je Ćamila, koja od svih igračica ima možda i najpotresniju priču.
Naime, roditelji su izbjegli iz Mostara u Njemačku kada je počeo rat. Kada se situacija smirila, obitelj se vratila i Ćamila je počela trenirati rukomet u tamošnjim klubovima.
– Zašto sam otišla iz Bosne i Hercegovine? Odgovor je jednostavan, zbog uvjeta. U Hrvatskoj su nudili sve što treba za razvoj mlade igračice. Željela sam igrati na europskim i svjetskim prvenstvima, na Olimpijskim igrama, a Hrvatska mi je to nudila, dok BiH, vjerovali ili ne, nema žensku seniorsku reprezentaciju – istaknula je Ćamila.
Najbolje rukometne godine provela je u bolnici. Zbog dvije operacije koljena imala je stanku od 17 mjeseci.
Većinom su naše igračice amaterke, neke igraju mjesečno za 500 eura, a dobiju i besplatne tenisice. Ćamila jako dobro zna za taj problem.
– Ovaj je rezultat golem iskorak i nadam se da će biti okidač da se napokon počne ozbiljnije ulagati u ženski rukomet, u klubove. Samo iz moje generacije nekoliko je sjajnih igračica odustalo od rukometa, nisu mogle živjeti od sporta, a nisu mogle paralelno ni studirati ili raditi i trenirati – zaključila je naša najviša igračica (1,94 metra, op. a.).
Javili im se Dalić, Modrić...
Da se uspješno može trenirati i studirati, potvrđuje primjer igračica Lokomotive. Sestre Kalaus i sestre Posavec uspješno su završile fakultete.
– Sestra i ja počele smo u Križevcima pa preko Podravke došle na studij u Zagreb. Sada smo apsolventice na psihologiji, pišemo diplomske radove. Do sada se nikad nismo razdvojile, da bi jedna igrala u jednom, a druga u drugom klubu. Imamo dosta sličnih područja zanimanja, ma sve što radimo, radimo zajedno. Čak imamo i isti prosjek ocjena na fakultetu – rekla je Larissa.
Josipa Mamić teško da se može pohvaliti nekakvom velikom zaradom u rukometu. Još nije iskusila radost igranja u inozemstvu, a trenutačno je članica Bjelovara, u koji je došla iz Dugog Sela. A u Bjelovaru je nakon povratka s Europskog prvenstva ne čekaju baš lijepe stvari. Naime, njezin je klub trenutačno u štrajku zbog neisplaćenih plaća – ili, bolje reći, honorara. Navodno plaće kasne šest mjeseci. Njezin put do reprezentacije nije bio lagan. Poput Ćamile, i ona je imala dvije operacije koljena.
– Malo smo se šalile da sad će nas sad, kad se vratimo obvezama u prvoj ženskoj hrvatskoj rukometnoj ligi, opet uvijek istih deset ljudi gledati. Njih znamo napamet. Svih deset – priča Mamić.
Kaže da je ništa ne može izbaciti iz takta. Čak ni poruka koju su djevojke našle u hotelu u Koldingu na kojem je pisalo da Hrvatska odlazi iz hotela 9. prosinca. Dakle, nakon završetka prvog kruga. Josipi puno znače i poruke potpore.
– Luka Stepančić je sa mnom radio na rehabilitaciji u poliklinici, i on i ja znamo kako smo se namučili. Od njega mi jako puno znači kad mi da lijepu riječ i savjet. A usto, kad ti se obrate izbornik vatrenih Zlatko Dalić, Luka Modrić, svjetske zvijezde – istaknula je Josipa.
Valentina Blažević zadužena je u reprezentaciji za glazbu.
– Puštam one klasične pjesme s hrvatskih stadiona iz nogometa i rukometa, poput ‘Srce vatreno’, ali sada se nadamo da će ti bendovi htjeti snimiti pjesmu o nama – rekla je Valentina.
Priča se da je Valentina idejni tvorac nadimka reprezentacije.
– Nismo htjele biti kaubojke, mi smo kraljice šoka – istaknula je Valentina, koju je rukometni put odveo do Rumunjske.
Zanimljivo je kako se malo zna o ljubavnim vezama naših rukometašica. Ili ih vješto skrivaju ili ih nema. No, pouzdano se zna da je jedina udana Ana Debelić, koja je rukomet počela trenirati sa šest godina.
Simpatična i uvijek nasmijana Rabljanka, bila je svestrano dijete. Pjevala je u klapi, igrala tenis, vozila kajak i plesala, a onda se iz samo njoj poznatih razloga zaljubila u rukomet. U Zagreb je došla igrati rukomet, ali i studirati na Šumarskom fakultetu.
– Odabrala sam smjer Oblikovanje namještaja od drva jer sam završila i srednju građevinsku školu za dizajnera interijera – istaknula je.
Od kuće je otišla s 14 godina, i to u Rijeku u srednju školu, gdje je i nastavila s rukometom. Prvo je igrala za Opatiju, a nakon toga u Zametu. Nakon srednje škole s 18 godina je došla u Zagreb, upisala fakultet i nastavila igrati rukomet, i to u Lokomotivi. Potom je prešla u Podravku, a danas igra u Rusiji.
– Sa sobom na utakmice uvijek nosi istu sportsku odjeću. To su topići i podmajice koji mi donose sreću – otkrila je Ana.
Zna i dobro kuhati...
– Najdraža su mi jela variva, jela od tune te ostali riblji specijaliteti – istaknula je djevojka s otoka Raba.
Tea Pijević bila je pravo otkriće na ovom EP-u. Naša vratarka rođena je u Makarskoj, a živjela je u Stablini.
– To je zapravo predgrađe Ploča, kako ja kažem – selo moje malo, ljepše od Pariza. Kod nas je dolje uvijek bitka između mjesta, imamo svoja natjecanja poput maratona lađa i uvijek volimo isticati svoje mjesto.
Odmalena sam voljela sport, a kako za djevojke u mom kraju nije bilo baš velikog izbora, upisala sam se na rukomet. Kao mala igrala sam i nogomet i to mi je uvijek bila najveća ljubav što se tiče sporta. Na vrata sam stala sasvim slučajno, na jednom treningu nismo imale vratarku, a kako se nisam bojala lopte zbog nogometa, stala sam na vrata i, eto, ostala – istaknula je.
Završila je Tea srednju turističku.
– Kod nas u Makarskoj uvijek ima posla u turizmu, a nikad ne znaš što život nosi – kazala je Tea, koja je prošle godine prvi put otišla u inozemstvu, najprije u Metz, a od ove je sezone u mađarskoj Albi.
Bez imalo patetike mogu reći kako je ova ekipa nešto fascinantno i daje nadu narodu i sportu. Predivno je vidjeti njihov smijeh i te graciozne pokrete s željom pobijediti jače od sebe. Preponosan sam ,a vjerujem i sportska Hrvatska kao i ostala na rezultat no najviše smo ponosni na ljepotu pristupa natjecanju gdje je zadovoljstvo nagrađeno pjesmom i čestitkama ,a novac je tek sporedna stvar poželjna ali ne i presudna. Naprosto sam dirnut tim enuzijazmom i pravom pravcatom mladošću koja uživa u natjecanju.