Zlatni kipići podijeljeni su proteklog tjedna na crvenom tepihu u Los Angelesu, a hollywoodska priča kakvu živi Ivan Gluhak (32) zainteresirala bi, vjerujemo, i društvo s američke Akademije. Štoviše, njegova rokijevska priča nije fikcija, već istinita, s porukom o životnoj borbi u kojoj akter pobjeđuje... Djetinjstvo je u zagrebačkoj Dubravi proveo noseći protezu na nozi, u invalidskim kolicima, a u toj najvažnijoj borbi izašao je još kao dječak uzdignutih ruku. Prevrtimo li film unaprijed, Gluhak se sljedećeg petka u Beču bori za titulu FFC prvaka!
Jedina pomoć – operacija
– Kao trogodišnjem djetetu, dijagnosticirana mi je Perthesova bolest. Za nju nema lijeka, opcija je tek operacija koja pomaže ili ne pomaže. Ne zna joj se uzrok, a zaustavlja cirkulaciju pa propadaju zglobovi koljena i kukova, a prijeti amputacija ili invalidnost. Sjećam se kako se kao dijete nisam mogao ni igrati u dvorištu koliko su me kukovi boljeli. Kad sam otišao u bolnicu, rekli su mi da bih ostao bez noge da sam došao nekoliko dana poslije. I spasili su me – prisjeća se velteraš Gluhak.
U to doba nije smio ni hodati, a srećom, operacije kroz koje je kao dijete prošao bile su uspješne. Tri desetljeća poslije, renomirani je borac, jedan od najdugovječnijih.
– Došao sam do krune karijere, borbe za titulu prvaka. Iza mene je 11 godina profesionalne karijere, bit će mi ovo 24. borba, a moj je meč bio svojedobno i prvi u FFC organizaciji. Sljedeći petak u Beču se protiv Laszla Senyeija borim za prvu titulu FFC-a u velter kategoriji.
Vaša bi priča mogla poslužiti kao predložak za film?
– Volio bih to, ali ne zbog mene, već kako bi ljudi naučili nešto o Perthesovoj bolesti, kojoj se ni dandanas ne zna uzrok...
Kako žive borci? U usporedbi s nekim tko, recimo, radi u banci?
– Svi se mučimo. I mi i oni. Teško je zaraditi dovoljno novca da kupe kuću ili stan. Nedavno sam se borio u Čečeniji, na poziv tamošnjeg predsjednika Ramzana Kadirova, ne bih li uspio nešto zaraditi. U pripremama mi financijski pomažu prijatelji, pogotovo Ivan Papić i njegova građevinska tvrtka. No, u sportu sam iz ljubavi, ne gledam ga kroz novac. Ako dođe, super, ako ne, nakon karijere ću raditi kao trener.
Poznat ste kao nokauter, snažnog udarca, a u dva navrata ste čak na mečevima lomili i šaku?
– Šale se da prejako udaram. Istina, kako me kao dijete spasio ortoped dr. Miroslav Hašpl, tako su mi nedavno, operacijom šake, karijeru spasili dr. Tadija Petrović i dr. Marijo Malović. Usto, iščašio sam oba ramena, imao puknuće nosa, obaju bubnjića, butnog mišića...
Nadimak vam je Braveheart, po beskompromisnom stilu borbe, no i po želji za pomoći drugima. Kome ste sve pomagali?
– Manje važno... Ako inzistirate, neki dan sam pomogao nepoznatom čovjeku kojeg sam sreo ispred dućana, kupio mu dvije glavice luka, ulje, rižu i kupus, kako bi mogao napraviti ručak. A pomogao sam svojedobno i američkom sprinteru Tysonu Gayu. U životu ne treba misliti samo na sebe, već pomagati drugima. To je najvažnije. Dobro se osjećam kad nekome pomognem, to novac ne može platiti.
Životni moto - ne odustati
O čemu se točno radilo, kako ste pomogli, uz Usaina Bolta, najbržem čovjeku na svijetu?
– Sjetit ćete se kako je Tyson Gay pobijedio na Hanžeku u Zagrebu. Tih dana ja sam mu bio vozač i tjelohranitelj, a zanimljiva se situacija dogodila neposredno prije utrke na 100 metara. Netko je zaključao njegovu svlačionicu u kojoj su bile šprinterice, dres, stvari... Nastup na utrci bio je u pitanju. Amerikanci nisu znali što će, utrka je trebala početi za pet minuta... Rekao sam da ću ja stvar s vratima riješiti, a samo ću vam reći da me Tyson poslije toga zvao Karate Kid, ha-ha. I danas se znamo čuti, ostali smo dobri.
Vaša životna priča je – ne odustati. Digli ste se iz invalidskih kolica pa kasnije ušli u ring. Sad idete i po pojas... Koji vam je moto, što vas tjera, što je spiritus movens?
– Na prvom mjestu su mi – vjera, obitelj i kuća. To mi je svetinja! Postat ću uskoro otac, djevojka mi je najveća podrška. Kao i trener Leon Beneta iz Leon Gyma. A sport mi je pomogao i u bolesti, izgradio me kao pozitivnu osobu. Moto mi je nikad ne odustati! Ako ne pokušaš, nećeš ništa napraviti. Nije važno koliko puta padneš, već koliko se puta digneš...
vjera, obitelj, kuća. BRAVO BRATE ! sve naj naj u karijeri i životu !