Prošlo je mjesec dana od prometne nezgode u kojoj je 45-godišnji širokobriješki košarkaški stručnjak Ivan Velić umalo ostao bez glave, a Cibona bez svog tek imenovanog trenera.
Dogodilo se to negdje na cesti između Širokog Brijega i Mostara, a što se zapravo dogodilo, Velić niti mjesec dana poslije nije svjestan:
– Još ne mogu vratiti taj film, a hoće li mi se s vremenom vratiti dodatna misao, to ne znam. Bio sam u koloni, a iz nje sam, izletio sam i zabio se u šleper. Liječnici su ustanovili da nije to bila posljedica ni moždanog ni srčanog udara, a ja pak nisam koristio mobitel da bih izgubio koncentraciju. Doduše, vozio sam suprugin auto, a tek kada se sve dogodilo, ona mi je kazala da je prije toga imala problema s upravljačem, da joj se znao zablokirati.
Nije realno osvajanje ABA-e
Naglašava da nije krenuo u pretjecanje.
– To je mjesto koje nije za pretjecanje, a nisam ni ja takav tip vozača. To je mali automobil koji za takvo što nema ni snage. Srećom, vozač šlepera koji je dolazio iz suprotnog pravca vidio me na vrijeme pa je uspio zakočiti.
S obzirom na sve to, Vela je prošao prilično dobro.
– Kako se to kaže, prošao sam “lišo”. Napuklo mi je rebro, imao sam potres mozga i pomaknuo mi se sedmi vratni kralježak koji mi zasad stvara probleme motorike u rukama, ali bi se to uz fizikalnu terapiju za 20-ak dana trebalo smiriti. No, da je taj kralježak potisnut u suprotnom smjeru, završio bih u kolicima.
A baš tih dana kum ga je zvao da s njim ide u Rusiju.
– Njih trojica otišla su na put dalek 1400 kilometara, a jedno mjesto čuvali su za mene. No, rekao sam da neću jer mi je riskantno toliko se voziti. I tako sam ja to otkazao i skršio se na sedam-osam kilometara od vlastite kuće.
Pomislio je tada “bolje da sam u automobilu bio ja, nego supruga s djecom”.
– Kad je Hitna došla i razgovarala sa mnom, navodno sam pitao jesu li djeca bila sa mnom, jesam li ubio koga, bolje da sam bio sam. Osim loših, ima tu i dobrih stvari jer da nisam udario u šleper, završio bih u provaliji koja je duboka 50 metara. Osim toga, dogodilo se ljeti pa sam imao dva mjeseca za oporavak. Da mi se to dogodilo usred sezone, ostao bih bez ugovora.
U Ciboni o tome nisu razmišljali.
– Mogao sam ja i sada izgubiti posao da su oni rekli da ne vjeruju da ću se oporaviti. Poslao sam sve nalaze u klub i zahvaljujem im se što su bili korektni.
Vela ističe da su mu naši nogometaši sa svojim pobjedama bili melem na rane.
– Već treći dan nakon nesreće gledao sam s ostalim pacijentima pobjedu naših nad Argentinom. To što su oni napravili, to je nevjerojatno. Ja sam plakao više u ovih mjesec dana nego u 45 godina svog života. Evo i sada bih mogao zaplakati od sreće.
S obzirom na to da zbog terapija koje prolazi nije mogao na doček u Zagreb.
– I ja sam Livnjak, a i bivši nogometni izbornik Niko Kovač podrijetlom je iz Livna. To će biti lom! Baš dok razgovaramo, ja sam u Livnu i na tim ljudima vidim samo sreću.
Sretan je i što mu se ostvario trenerski san pa je preuzeo Cibonu.
– Još u početku igračke karijere pitao sam se hoću li ikad biti dovoljno dobar da zaigram u Ciboni, a poslije sam se pitao hoću li u tom istom klubu dobiti trenersku priliku. I zato, kada je stigla ta ponuda, nisam puno razmišljao.
No, nije baš preuzeo Cibonu u najboljem trenutku.
– Ja sam toga svjestan. No, u karijeri nisam preskakao stube i spreman sam za ovaj izazov. Imao sam još dvije ponude na stolu, klubove u kojima bi mi možda bilo lakše, izabrao sam Cibonu jer da nisam, izdao bih svoj sportski san. No, ako bilo tko misli da ja sam mogu napraviti dobar posao, onda se varaju. To ćemo uspjeti samo ako svi budemo radili svoj dio posla i bili tim, ako ćemo od momčadi napraviti pravu klapu. Samo u takvim okolnostima može se napraviti dosta toga.
Koji su ciljevi pred njega postavljeni?
– Cilj je napraviti momčad koja će moći igrati sa svima u ABA ligi. Ne mislim tu na Budućnost, Zvezdu i Cedevitu, no svima ostalima moramo biti ravnopravni pa i bolji od njih. Ne možemo očekivati da Cibona bude prvak ABA lige, to nije realno s obzirom na proračun, no ja se izazova ne bojim. Cilj je biti u sredini regionalne lige, ali i igrati finale domaćeg prvenstva.
Velić je već i prije bio kandidat za trenera zagrebačkog kluba?
– Bilo je to prije sedam godina kada sam ja bio trener one momčadi Širokog koja je u ABA ligi osvojila peto mjesto, pri čemu su nam nedostajale tri pobjede da igramo i na Final Fouru u Tel Avivu koji je tada osvojio Makabi. Tada sam imao ozbiljne kontakte, no ne znam što se dogodilo pa se to nije realiziralo. No, to je bilo i jedan jedini put da sam bio ozbiljan kandidat za Cibonu.
Nama se čini da se o tome puno više puta pričalo.
– Možda je to bila nečija želja, ali ne i ozbiljna ideja. Žao mi je što se o mom dolasku u Cibonu govorilo još tijekom prošle sezone, žao mi je zbog kolega, no te priče nisu bile istinite. Nisam bio u kontaktu s Cibonom sve do kraja sezone. Zapravo, prvi kontakt imali smo nakon završetka sezone.
>> Pogledajte razgovor s Aleksandrom Petrovićem na Večernji TV-u
Kakvu će momčad imati Cibona u novoj sezoni?
– Nažalost, nismo uspjeli zadržati Bošnjaka i Ćorića, a to su moji igrači, dečki koje sam vodio u najosjetljivijem dijelu njihova razvoja. No, izazov novca bio je prevelik. Srećom, uspjeli smo zadržati Bilinovca, a pokušat ćemo što više minuta dati razigravaču Uljareviću i centru Ljubičiću. Zapravo, nastojat ću da imamo što više mladih igrača i zato mi je drago da smo uspjeli zadržati i Gilberta. Naum nam je dovesti još dva-tri iskusna, igrača. Ja imam osjećaj da se u Hrvatskoj stvara situacija po kojoj mladi igrač mora igrati pod svaku cijenu, a ja mislim da on to mora zaslužiti.
Kasno krenuo s košarkom
Ivanova igračka karijera, nažalost, nije bila duga.
– Vrlo kasno sam krenuo s košarkom, sa 17 godina u Livnu. Onda je došlo vrijeme rata i ja sam godinu dana proveo u ratu. Nakon toga, odlučio sam otići u Zagreb gdje sam igrao u Boscu pa su me na nekim prijateljskim utakmicama primijetili ljudi iz Cibone. Repeša me zvao u tadašnju Ciboninu ispostavu Donu i ja sam to prihvatio. No, kako sam ja bio nezavršen igrač, od puste želje da nadoknadim te nedostatke trenirao sam kao konji i teže ozlijedio leđa pa sam prestao. Nakon nekog vremena, prihvatio sam poziv iz Širokog jer su mi se leđa smirila i tamo sam proveo tri-četiri sezone sve dok se opet nisu pojavila leđa i tu sam završio karijeru.
No, tada je započeo trenersku karijeru.
– U svojoj trenerskoj karijeri najviše sam vremena proveo u Širokom. Najprije sedam godina kao pomoćnik, pri čemu sam povremeno uskakao i u cipele prvog trenera, a od 2009. godine samostalno. Osvojili smo po tri prvenstva i kupa BiH te već spomenuto peto mjesto u ABA ligi, no još draže od tih trofeja bilo mi je to što je kod mene stasao niz mladih igrača, a to su bili Planinić, Barać, Ramljak, Bilinovac, Bošnjak...
Ivan Velić je rođenjem Livnjak i kao takav ističe važnost hercegovačkog bazena za hrvatsku košarku.
– Hercegovina je dala puno hrvatskih reprezentativaca, od Josipa Sesara, Zorana Planinića, Bojana Bogdanovića, Darka Planinića preko Ivice Zubca do članova aktualne selekcije U-20 Čolaka i Drežnjaka i Hrvatska bi trebala posvetiti više pažnje da tamošnje klubove održe na životu. To se ne smije prepustiti slučaju zaključio je Velić.