Devetnaest godina nakon Jaskanke Ivane Derdić još je jedna hrvatska Ivana postala svjetskom boksačkom prvakinjom. Ovaj je put riječ o Ivani Habazin (28), žestokoj djevojci iz Zlatara u kojem je u četvrtak za njihovu svjetskim pojasom ovjenčanu sugrađanku upriličen i prigodan doček.
Ivana je bila živahno dijete s viškom energije pa se možda ovakvo što moglo i naslutiti. Štoviše, za sebe nam je jednom u šali rekla da je bila razredni šerif i da bi išla praviti reda kada god bi netko bio nečijom žrtvom.
Nažalost, život je nije mazio od najranijih dana. Njen otac nastradao je u prometnoj nesreći, na motociklu, pa je ostala bez tate s nepunih godinu dana što joj je znatno otežalo djetinjstvo. A u te dane vratili smo se uz pomoć ljubazne majke Đurđice koja nam je ispričala kakva je Ivana bila kao djevojčica:
– Baš poput tri godine mlađeg brata Stjepana, Ivana je bila hiperaktivna curica, vrlo živo dijete, često u centru pažnje. Puno ju je toga zanimalo, kao što ju zanima i sada pa iza sebe ima tri upisana fakulteta, teologiju, pravo i diplomaciju. Zbog određenih poteškoća sa zdravljem jedno vrijeme bilo joj je preporučeno mirovanje, no ona to nije činila ni doma ni u školi. Zabraniti joj sat tjelesnog bilo je kao da joj branite život.
Znala je šokirati majku
Bez obzira na višak energije, mama ni u snu nije očekivala da će joj kći postati boksačica.
– Jedno su mi vrijeme prešućivali da se ona počela baviti boksom, a onda su mi nakon nekoliko mjeseci ipak rekli. Mnogi moji prijatelji time uopće nisu bili iznenađeni i njih je više iznenadilo kada je Ivana otišla u samostan.
Je li pak takav potez iznenadio i mamu?
– Ivana je imala 14 godina kada se na to odlučila, a učinila je to samostalno. Teško mi je pao njen odlazak, no onda sam shvatila da je na sigurnom jer je u Božjim rukama. Takvo što je njoj dobro došlo, bilo je to dobro iskustvo za cijeli život.
Kada je četiri godine kasnije čula da joj kći odustaje od ideje da bude časna sestra, bio je to novi šok za mamu.
– Nazvala me u 10 navečer da bi mi to obznanila. Ona je čvrst karakter i ne odustaje od onoga što je naumila pa to, znajući je, i nije bilo tako veliko iznenađenje. Znala je ona meni prirediti i veće šokove pa sam preživjela.
Preživjela je gospođa Đurđica i gledanje kćerine borbe prošlog petka iz prvog reda. I pobjedu protiv Gruzijke Sikmašvili.
– Ja od 2010. imam dosta zdravstvenih problema, iza mene je osam operacija pa mi je trebalo dodatne snage da odem do Beča i pogledam borbu. Nikad se ne zna što se može dogoditi, pa barem da to doživim. S obzirom na to da su mi stradali i živci, nije mi lako gledati kćer kako se bori i to sam činila uz tablete za smirenje. Dok ulazi u ring, ja sam jako ponosna, no kada počne borba, trudim se ne misliti da je ona moja kći jer inače bih poludjela. Probam se distancirati, gledati meč kao što sam nekad gledala Parlova i molim se Bogu da sve dobro završi.
Svoje strepnje mama Đurđica dijelila je u Beču sa “zamjenskom mamom” Danijelom Ratković, gospođom kod koje Ivana živi već osmu godinu.
– Mi smo povezani pa sam tako nedavno i ja spavala kod Ratkovićevih. Ja zbog zdravstvenih okolnosti ne mogu biti uz Ivanu, no ona je kod dobrih ljudi.
Život u novoj obitelji
A ti ljudi su obitelj Ratković iz Demerja koju je također preplavila sreća nakon što je Ivana osvojila naslov svjetske prvakinje po IBO organizaciji. A riječ je o supružnicima koji su 2010. prigrlili Ivanu kao da je njihovo dijete postavši joj zamjenska obitelj. Kako je došlo do toga, prisjetila se žena koju Ivana zove drugom majkom:
– Moj suprug Domagoj poznavao se s boksačkim trenerom Vladom Božićem i tako su njih dvojica na nekom javnom sparingu vidjela Ivanu. Nakon što je počela trenirati kod Vlade, Ivana je u jednom trenutku izgubila stan u kojem je bila podstanar pa je privremeno došla k nama. Potom je opet otišla u stan, ali kada je ostala i bez tog smještaja, onda se vratila k nama i tu je i ostala – kaže Danijela i dodaje:
– Od prvog mi se dana Ivana činila posebnom, došla je iz samostana i bila je posve drugačija od svojih vršnjaka. Imala je nešto posebno što je kod mene izazvalo jake emocije, a kako sam ja oduvijek htjela imati troje djece, a suprug i ja smo imali samo dvoje, odmah sam je prigrlila. Znala sam da je imala mukotrpan život i zavoljela sam je na prvu pa sam rekla da je moj dom i njen dom.
U tom trenutku u priču se umiješala i sama Ivana, ali samo da bi se našalila:
– Ja sam htjela pobjeći, no oni su me zarobili.
Za proširenje obitelji Ratković zaslužna su bila i njihova djeca, danas 24-godišnja Dora i 21-godišnji Dominik.
– Oni su se odmah povezali pa nije bilo problema sa spavanjem premda mi nismo živjeli u nekoj stambenoj raskoši te smo morali koristiti i pomoćni krevet. No suprug i ja smo dosta slični u nekim stvarima jer nam je bitan nečiji uspjeh. Ovo što je Ivana postigla meni je najveća nagrada jer sam vjerovala u nju kada puno ljudi nije. Čak su me neki ljudi proglasili bedastom na što sam im odgovarala da je to moja stvar i da ih se to ne tiče.
Bedastom bi Ratkoviće proglasili ljudi i da su znali da su oni čak dizali kredit da bi mogli financirati Ivaninu karijeru.
– Morali smo šutjeti o tome da nam ne kažu da smo ludi, no Ivanine pripreme su koštale pa smo digli i kredit. Premda nismo imali nikakvih jamstava da će Ivana sportski uspjeti, ja sam toliko vjerovala u nju da se nisam bojala da mi to nećemo uspjeti vratiti. A bilo je to u vrijeme kada ni našoj tvrtki, a mi proizvodimo parkete, nije bilo lako. Sustigla nas je velika kriza, no nekako smo se svi skupa stisnuli, a šparali smo i na osnovnim životnim stvarima da bismo to mogli pregrmjeti.
Majke nisu ljubomorne
Danijela o Ivani doista govori kao da joj je majka pa nas je zanimalo u kakvim je odnosima s Ivaninom stvarnom majkom Đurđicom.
– Ivanina mama i ja smo sada u Beču bile zajedno u sobi, no noć prije borbe nijedna od nas nije mogla spavati. Nas dvije dobro smo se slagale, a povezale smo se u posljednje vrijeme. Uoči borbe zajedno smo šivale neke oznake na njen dres, a potom i peglale Ivanin plašt.
Ne bi li Ivanina majka trebala biti ljubomorna na njenu “drugu” majku?
– To sam i ja pomislila pa je meni bilo jako bitno da poradim na tom odnosu i sretna sam što se dobro slažemo. Rekla sam joj da je ona bila oslonac svojoj Ivani u jednoj fazi života, a da sam joj ja to isto bila u nekoj drugoj i da želim da smo svi zajedno uz Ivanu i njenu sportsku karijeru.
A u nju je Ivana uložila cijelu sebe i sve oko sebe. Ona je do te mjere posvećena boksu da za mladenačke radosti gotovo da i ne zna pa iskreno priznaje:
– Nedostaju mi kavice s prijateljicama, no znam da nešto moram žrtvovati za sportski i akademski uspjeh. Noćni život i noćni klubovi uopće me ne zanimaju i to je svijet u kojem se ja ne bih snašla. Meni je isprazno da se netko mora napiti da bi se opustio i da bi mu bilo super. Meni je super, recimo, kada odem na večeru s prijateljima, u kino ili kazalište, a ne u zadimljene i bučne prostore u kojima uopće ne mogu ni razgovarati.
Osim bake Marije i njenih kulinarskih majstorija, Ivanu najviše opušta čitanje knjiga pa upravo čita Stockholmsku trilogiju Jensa Lapidusa, a i uživa u šetnji sa psima.
– Jedan je mješanac pitbula i labradora, a drugi mješanac labradora i ptičara. Prvi se zove Rocky Junior jer sam ga našla sveg izranjavanog pa, kada sam shvatila da je borac, dala sam mu ime Rocky. Oko imena drugog psa smo se sporili pa je na koncu dobio trostruko ime, a zove se Justin Bieber Bibi Kan Malkočoglu Bali Beg što vam govori da je dobio ime u vrijeme serijala o Sultanu Sulejmanu. Danijelina kći je htjela da se zove Bieber, ja sam mu htjela dati ime Kan, a Danijela Malkočoglu Bali Beg i, kako se nismo mogli dogovoriti, dobio je sva tri imena.
O novom imenu za sebe nakratko je razmišljala i Ivana, još dok je vjerovala da će se zarediti u redu sestara milosrdnica.
– Još kao klinka iz nižeg razreda osnovne škole ja sam govorila da ću studirati teologiju premda tada nisam ni znala što to znači. Poantu vjere u Boga ja nisam shvaćala sve dok nisam otišla na jedne duhovne vježbe, a nakon drugih na koje sam išla u osmom razredu ozbiljno sam počela razmišljati o odlasku u samostan što sam na koncu i učinila.
Je li tamo bila prevelika disciplina za slobodan duh kakav je Ivanin?
– Ne bih rekla jer ja sam najdiscipliniranija osoba koju poznajem u svom okruženju. Možda da sam u samostan ušla nešto kasnije, zrelija, možda bi sve bilo drugačije. Ovako sam ondje boravila u vrijeme odrastanja i adolescencije i neke stvari nisu bile kako sam zamišljala pa sam si rekla da to nije za mene.
Iz jedne krajnosti u drugu
Po odustajanju od redovništva Ivana se osjećala pomalo izgubljenom.
– Kada sam izašla, teško mi se bilo priviknuti na običan svijet. Nisam bila povezana s ljudima, izgubila sam kontakte sa svojim vršnjacima. Osjećala sam da sam propustila neke stvari u odrastanju, no nije imalo smisla vraćati se na to. Na koncu se odlučila na neku novu krajnost – boks.
– Najprije sam upisala fakultet, a onda sam počela trenirati. Bila je to doista neka nova krajnost. Nije to bio bijeg, no tu sam se počela dobro osjećati. Opet sam mogla nečemu posvetiti život.
Kako je izgledao njen novi život i što je u njoj vidio kada se pojavila u njegovoj klupskoj dvorani, kazao nam je Ivanin boksački trener Vlado Božić:
– Ivanu sam prvi put vidio na nekom javnom sparingu u dvorani kod Pijetraja i primijetio sam da je eksplozivna i da ima dozu agresivnosti. Poslije sam doznao da je odrasla bez oca i u meni se probudila želja da joj pomognem da izađe na pravi put. Ivana je bistra cura i apsolutno je disciplinirana. Doduše, u početku je znala zakasniti na trening pa bih ja izašao iz dvorane kada bi ona došla i rekao bih joj ja sam završio za danas, a ona neka trenira sama. Kao osoba Ivana je odana i nikad mi nije radila iza leđa.
– Mi se nismo posvađali, no tako se sve poklopilo u životu. Njoj je vrijeme da ode u inozemstvo, a ja moram ostati sa svojom obitelji ovdje jer imam kćer od 12 godina koja igra tenis i kojoj se moram očinski maksimalno posvetiti. Svih ovih osam godina ja sam Ivanu tretirao kao svoju kćer, no nikad joj se nisam miješao u privatni život niti sam je pitao što je radila i s kim je izlazila. Reagirao bih jedino kad bih shvatio da je to krenulo u krivom smjeru i da bi to moglo utjecati na njen boks.
Božić ima sljedeću teoriju vezanu uz nastavak Ivanine karijere:
– Da bi vidjela tko sam i što sam ja, mora otići od mene. A ja sam teška osoba. Korektan kao trener i čovjek, ali strog i zahtjevan jer, da nije bilo toga, uz ove skromne hrvatske resurse, ovo ne bi bilo moguće. No ovo što je sada napravljeno moglo bi biti tek dobar početak jer Ivana je u najboljim godinama i, ako je zdravlje posluži, ona bi u idućih 3-5 godina mogla doživljavati svoje najsvjetlije trenutke. Posebice ako skine kilažu sa 72,5 kg na 63,5 kg jer bi baš u toj kategoriji najviše došlo do izražaja to što ona može raditi crnačke pokrete u obrani. Stalno sam joj govorio da mora imati na umu da je poanta boksa primiti što manje, a zadati što više jer svaki primljeni udarac može značiti odumiranje nekih moždanih stanica.
S obzirom na to da je Ivana upisala čak tri fakulteta (teologiju je već završila) i da planira upisati još i ekonomiju, čini se da se ona u 20 profesionalnih mečeva jako dobro čuvala i da njene moždane stanice rade prilično dobro.
Bravo samo naprijed