Premda je te večeri stekla pravo da se zove svjetskom prvakinjom, Ivana Habazin unatoč tome ipak nije bila najsretnija osoba na svijetu.
Ponajviše zato što je, iako je Ivana u bečkom ringu došla do svjetske titule (nokautom protiv Elene Sikmašvili) i osvojenog pojasa organizacije koja nije utjecajna poput WBC-a ili IBF-a, ova pobjeda, njezina 18. u profi boksu, označila kraj suradnje s dugogodišnjim trenerom Vladom Božićem.
– Osobno nikad ne bih mijenjala trenera, no on ima svoj život i svoju djecu i mora se oko njih angažirati. A meni je vrijeme da idem dalje od Hrvatske i da vidim kako i gdje mogu najbolje napredovati. Želim dospjeti u neki organizirani sustav jer ovo dosad bilo je improvizacija i preživljavanje.
A Vlado je ostao neumoljiv u svojoj odluci da svoju štićenicu sada prepusti nekome drugome.
– S ovom pobjedom naša suradnja završava. Ako se Ivana i dalje misli baviti s boksom, mora otići u inozemstvo, pronaći novog trenera i promotora jer u ovakvim uvjetima i uz ovakvu improvizaciju jako je teško napredovati.
Morala je završiti fakultet
Nije li to na neki način i žalosno da baš Božić neće doći u priliku kapitalizirati taj golemi zajednički dosadašnji rad?
– U neku ruku i jest, no život te dovede u takve situacije da moraš birati. A ja ne mogu više birati između svojeg života i nje. Bio sam joj i tata i mama, neprijatelj i prijatelj. Ivani sam posvetio osam godina života, doslovce, i u ovom času nemam grižnje savjesti. Čak mislim da je dobro da promijeni trenera, zbog napretka. Vjerujem da joj i lošiji trener od mene može pomoći, može uvesti nešto novo. Osim toga, mene to više toliko ne zanima i nije mi zadovoljstvo.
Bi li Vladu možda ipak zadržalo bolje financijsko vrednovanje njegova rada?
– Ovo što sam radio nema veze s novcem niti ja to prestajem raditi zato što nemam materijalnu zadovoljštinu. Mislim da sam joj dovoljno dao i da je sada vrijeme da upozna i drugu stranu profesionalnog boksa, onu hladniju. Ivana je kao mala ostala bez oca i bila je pomalo izgubljena u ovom svijetu. Kada je došla k meni i rekla da se želi baviti profesionalnim boksom, rekao sam joj da može, ali samo pod jednim uvjetom – mora studirati. I meni je danas najveće zadovoljstvo to što je završila fakultet.
Ivana je završila filozofsko-teološki studij na Katoličko-bogoslovnom fakultetu, nakon čega je upisala specijalistički studij na Visokoj školi diplomacije i međunarodnih odnosa Dag Hammarskjold. A da bi uz boksačke treninge sve to stizala, nešto je morala žrtvovati, a to su izlasci.
– Ja vam u životu nisam izašla u disko jer meni se to uvijek činilo nekim ponorom u kojem se ne bih snalazila.
Mama jedva preživjela
– Mama je jedva preživjela i to zahvaljujući tabletama za smirenje.
Uz nju je bila i njezina druga majka, Danijela, osoba iz obitelji Ratković, koja ju je prigrlila kao svoje dijete.
– Danijela mi je radila pletenice za sve moje borbe i prvi put se dogodilo da mi se pletenica u borbi raspala, i to već u drugoj rundi. Nije ju oduševila ni zarada u ovoj borbi, no ona opipljiva ionako bi trebala doći s obranom naslova. Stoga se i dalje osjeća kao “djevojka od nula dolara”, što je ujedno i ime dokumentarca koji je o njoj snimljen.
– Još sam na nuli, a koja će brojka biti ispred nule, vidjet ćemo uskoro. Još nema ni dolara, no oni su u planu.
Ako bude sve po planu, s priključenjem nekoj promotorskoj kući, Ivanin bi se financijski status trebao znatno poboljšati.
Njezina svojevrsna asocijalnost datira zacijelo iz vremena kada je bila štićenicom samostana Sestara milosrdnica u Zagrebu.
– Neke stvari na koncu nisu bile onakve kakvim sam ih zamišljala i ja sam odlučila otići. Bilo mi je teško priviknuti se na ovaj svijet i osjećala sam se potpuno izgubljeno. Šest mjeseci nisam se ni s kim družila. Uostalom, meni ovakav život u posvećenosti sportu odgovara i nema toga što će mene skrenuti s tog puta. Uostalom, zbog priprema za ovaj meč s najboljim frendicama nisam se vidjela tri mjeseca. Za to vrijeme nisam bila ni na jednoj kavi, a slobodne nedjelje bih provodila ili s bakom ili sa psima.
Ni u jednoj riječi nije spomenuto da je cura Zagorka. Sramotno! A da je iz bilo kojeg drugog kraja, pogotovo južnog, to bi se naglašavalo i naglašavalo... Sramotno!!!