Branko Ivanković u Iranu ima status nogometnog kralja. Ono što je napravio s iranskim klubom Persepolisom nitko drugi nije napravio. Dovesti klub do azijske Lige prvaka nije mala stvar.
Jedan od najpopularnijih trenera u Iranu, za kojeg navijači Persepolisa kažu da je Božji dar i koji je preporodio taj megaklub koji ima više od 40 milijuna navijača te postao i počasni građanin Teherana 2006. godine kada se s reprezentacijom Irana plasirao na Svjetsko prvenstvo, u razgovoru za Večernji list govori o životu u Iranu, hrani, kulturi, nogometu, Dinamu, svom prijatelju Zlatku Daliću i njegovu uspjehu. Tijekom razgovora imali smo dojam da Branko Ivanković unatoč mnogim primamljivim financijskim ponudama karijeru želi završiti upravo u Iranu, jer kako kaže, ondje je našao svoj mir i spokoj.
Zadnji put kad smo razgovarali, prije dvije godine, rekli ste da ne znate kamo će vas život odvesti. Evo, već ste četiri godine u Iranu, što vam se tu toliko sviđa?
>> Pogledajte video: evo što trener Nenad Bjelica kaže uoči utakmice s Benficom
- Prije svega, ja sam nogometni trener profesionalac i idem tamo gdje me zovu, gdje mi daju najbolje uvjete i gdje procijenim da mogu napraviti iskorak u karijeri, naravno i zaraditi. Ovdje u Iranu našao sam sve to. Vidio sam da ljudi ovdje vole nogomet, konzumiraju ga za doručak, ručak i večeru, nogomet im je strast i ljubav.
Raditi u takvim uvjetima veliko mi je zadovoljstvo. Na primjer, jučer izgubimo utakmicu, ali nam na doček na aerodrom dođe dvjesto ljudi koji se vesele, slave i kliču nam unatoč tome što smo izgubili. Prošle godine, prosjek nam je bio 55 tisuća gledatelja po utakmici bez obzira na to jesmo li igrali doma ili u gostima. Stadioni su vrlo često potpuno rasprodani. U Teheranu je to vrlo često 80 do 100 tisuća ljudi, koliki su i kapaciteti stadiona. Ima igrača koji su izuzetno vrijedni na treningu, koji žele učiti, dati sve od sebe. Ljudi su čudesno ljubazni, fantastični... Na Instagramu nas prati više od milijun i sto tisuća ljudi.
A život izvan terena?
- Uvjeti za život su sjajni, svi mi imamo tu dobre stanove. Hrana je odlična, ne samo iranska, tradicionalna koja spada u sam vrh svjetskih kuhinja, izuzetno je bliska našoj kuhinji jer je tu sve na bazi ćevapa, kebaba... Mi koji smo odrastali uz ćevape u somunu za nas to nije ništa novo. Uglavnom, hrana je odlična i jako moramo paziti da se ne udebljamo.
Ljudi su izuzetno ljubazni i na svakom koraku žele vam pomoći i omogućiti da se ugodno i dobro osjećate. Iranci su izuzetno ljubazni ljudi i poštuju i cijene strance. Jasno je da se i u Iranu i u drugim zemljama svatko od nas mora pridržavati određenih pravila koja nisu čudna ni ekstremna, već najnormalniji način njihova života.
Jeste li ikada doživjeli kakvu neugodnost?
- Ne. Držimo se pravila kao u svakoj drugoj zemlji. Tu smo došli da, osim nogometnog dijela, učimo kulturu, tradiciju i povijest zemlje u kojoj radimo, što je vrlo važno za maksimalno brzu adaptaciju. Ako što prije shvatite njihov mentalitet, tradiciju i prihvatite navike i običaje, možete postići neki rezultat, a mi smo ga postigli praktički preko noći. Imao sam ponude i iz drugih zemalja.
Jesu li to bolji uvjeti od ovih koje imate ovdje?
- Bilo je i boljih, ali nisam htio raskinuti ugovor jer želim biti profesionalac do kraja i poštovati ugovor, poslodavca i one koji su me objeručke prihvatili.
Gdje god dođem u Iranu i spomenem Hrvatsku, svi prvo spomenu vas, zatim Modrića pa predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović?
- To mi je jako drago. Stalno pokazujem poštovanje prema ljudima i zemlji u kojoj živim, koji su mi dali povjerenje da im prenosim svoje znanje i iskustvo u nogometu. Moj je stav i prema svim ostalim klubovima pozitivan, poštujem i uvažavam svoje konkurente, a mislim da onda i oni poštuju i cijene i mene.
U ove četiri godine, jeste li naučili perzijski jezik?
- Teško pitanje. Za vrijeme treninga gotovo da mogu bez prevoditelja, već i igrači znaju moje reakcije, mimiku... To su nogometaši, a nogometni jezik je samo jedan. Ne znam farsi, razumijem dosta toga, znam dosta riječi. Ali, na žalost, koliko sam vremena tu, velika mi je pogreška i najviše si zamjeram što nisam uložio više truda da svladam farsi. Koliko sam tu, mogao sam ga već toliko naučiti da budem sudski tumač.
Nedostaje li vam noćni život i ima li ga u Iranu uopće?
- Ljudi se varaju. Misle da je Iran nekakva zemlja u kojoj nema noćnog života. Iranska kultura stara je sedam tisuća godina. Kad imamo vremena, često navečer odemo u neki od brojnih restorana, koji su uvijek krcati. Možete u njima čuti razne vrste glazbe – od tradicionalne i klasike do jazza i rocka.
Svatko može pronaći nešto za svoju dušu. Po tome se Iran ne razlikuje ni od jedne druge europske zemlje. Čovjek treba doći ovdje i osobno se uvjeriti u ljepotu ove zemlje i ljubaznost njezina naroda, a ne donositi zaključke na osnovi predrasuda.
Vašem se klubu nedavno iz Dinama priključio Mario Budimir?
- Na žalost, Budimir se prekasno priključio i potom je imao problema s ozljedama, ali u svakom slučaju to što je sada pokazao bit će nam od velike koristi. On će tu biti sljedećih godinu i pol dana i očekujemo od njega da bude ono što je bio – strijelac. I da zabija golove.
>>> Pogledajte što je sve Matea Bešlić, predsjdnica ŽNK Marjan, kazala u razgovoru za Večernji list
Zašto vas navijači toliko cijene i vole? Kada se negdje pojavite, svi vas traže autogram i žele se s vama fotografirajti.
- Radim pošteno i to svi osjećaju. Ciljeve sam postavio odavno, čim sam došao u Persepolis. Prije četiri godine, klub sam spašavao od ispadanja iz lige. To je klub koji ima 40 milijuna navijača i nema pravo ne pokazati maksimalno ambicije, što znači da se svake godine moramo boriti za što više trofeja – superkup, prvenstvo, kup i, jasno, u azijskoj Ligi prvaka otići što je moguće dalje.
Mi smo jedina momčad koja je zadnje dvije godine igrala dva puta u polufinalu, odnosno u finalu. Cilj nam je pobijediti u što više utakmica, a moj je cilj i da igramo što je moguće više atraktivno. Tu je i kultura kluba, njegova tradicija i veličina i, kako bih ja to rekao, to nam piše u statutu. Ja kao trener želim s time živjeti i te svoje želje i emocije prenosim i na igrače. Veliki utjecaj imaju i mediji, 12 sportskih listova, brojni portali, 40 milijuna fanatičnih navijača, najboljih na svijetu, i jasno da onda takvi ciljevi i moraju postojati.
Igrači koji s time ne mogu živjeti, ne mogu biti u našem klubu. Postavili smo maksimalne ciljeve znajući da ih nećemo jednostavno realizirati, ali smo došli do toga da se Persepolis uvijek bori za sami vrh, za prvo mjesto. Ja u tome ostavljam srce na terenu, a Iranci to osjete i cijene i zato me vole.
Fifa vas je i kaznila, no unatoč tome postigli ste fantastičan uspjeh.
- Fifa nas je kaznila zbog jednog igrača koji je potpisao za dva kluba, za turski i za naš klub, pa prošle godine u dva prijelazna roka nismo smjeli dovesti ni jednog igrača. Ali sada smo doveli sedam igrača. I unatoč toj kazni, osvojili smo prvo mjesto i superkup te igrali u finalu azijske Lige prvaka.
Imali ste povijesnu šansu u azijskoj Ligi prvaka, što se dogodilo?
- Nažalost, imali smo jako zgusnut raspored utakmica i igrači su bili jako opterećeni. Pet dana prije finala igrali smo vrlo tešku i zahtjevnu utakmicu te nakon toga putovali u Japan. Oni su imali veliku prednost, tri dobra stranca iz Brazila, za razliku od nas koji smo praktički igrali bez stranaca, samo s jednim mladim iračkim reprezentativcem. Iako ne volim o tome govoriti, čini mi se da nas je sudac u finalu prilično oštetio.
Gol smo primili iz zaleđa, trebao je biti dosuđen i crveni karton..., tako da smo u gostima pobijeđeni s 2:0. Sedam dana nakon toga, u uzvratu, jedan vrlo važan igrač nam je isključen. Uza sve te probleme koje smo imali s Fifom i igračima još i to isključenje igrača koji nam je bio bitan za igru u Teheranu pred 100 tisuća ljudi.
Utakmica je bila savršeno organizirana, atmosfera na stadionu bila je fantastična, prvi su put i žene došle na utakmicu... Ipak, Japanci su osvojili to prvo mjesto, no publika je još dugo ostala na stadionu i pljeskom nagradila i pobjednike i nas. Bez obzira na tugu i žalost, osjećao se ponos zbog svega što smo napravili, što smo promovirali iranski nogomet i državu na najbolji mogući način.
Kako je izgledala utakmica sa ženama na stadionu?
Bilo je predivno. I moja kći Mija bila je u publici. Ambijent je doista bio predivan. I to je najveći dokaz koliko Iranci vole nogomet. Što se tiče iranskih žena, ponekad imam osjećaj da više prate nogomet od muškaraca. Većina žena koje me na ulici zamole da se s njima fotografiram, pitaju me o nogometu i svaki put jako se iznenadim koliko su u sve to upućene i kakva mi pitanja postave.
Kako komentirate Dinamov uspjeh u Europskoj ligi?
Ova naša mala dijaspora u Iranu oduševljena je uspjehom plavih. Jer osim što to puno znači Dinamu i njegovim navijačima, jednako je toliko važno i nama koji radimo vani i svaki uspjeh bilo koje hrvatske momčadi doživljavamo s puno emocija.
Velike čestitke Dinamu, menadžmentu kluba, stručnom stožeru i igračima. Nadamo se, želimo i očekujemo i da u utakmicama s Benficom plavi naprave što je moguće više. Momčad je to koja može postići dobar rezultat igrajući s bilo kojom momčadi u Europi.
>>> Pogledajte gužve zbog karata uoči utakmice s Benficom
Bjelica je dobro složio momčad?
Bjelicu znam još kao igrača. Uvijek je bio vođa momčadi. Momčad ga slijedi bez zadrške, što je vrlo važno. Uz dobru momčad, Dinamo je i uređen klub, igra moderno, a u hrvatskom prvenstvu i s lakoćom.
Koliko je odlazak Zdravka Mamića u BiH utjecao na rezultate i povratak navijača na stadion?
Ne mogu govoriti o tome, ali mogu reći da su redovi za ulaznice, publika i atmosfera isključivo vezani uz dobru igru i rezultate. Ako su rezultati loši, na stadionu neće biti nikoga.
Jako dobro poznajete braću Mamić. Jeste li očekivali takvu nepravomoćnu presudu i jeste li vjerovali da će Zdravko Mamić otići u BiH?
- Jako dobro poznajem braću Mamić i nemam s njima loša iskustva. Dapače, sa Zdravkom Mamićem sam dobro i kvalitetno surađivao. Što se tiče financijskih obveza, prema meni ih je ispunjavao korektno i ne mogu reći bilo kakvu primjedbu, nikada me nije zakinuo. A u ono za što ga sud okrivljuje nisam upućen niti me to zanima.
S Mamićem sam često razgovarao, ali samo o igračima koji su me zanimali, nikada o tome za koliko su neki igrači prodani. Sud je donio odluku, no postoje žalbe i još nema pravomoćne presude. Jasno, svaka strana ima svoje argumente i ne zna se kako će se to razvijati. Zdravko sigurno ima razloge zašto je otišao u BiH.
Zadnji put sam se s njim čuo kada je Dinamo trebao kupiti Persepolisova igrača Sadegha Moharramija. Samo me pitao kakav je on igrač i to je bilo to.
Trebamo li graditi nacionalni stadion?
- To kakve rezultate postižu hrvatski nogomet i hrvatska reprezentacija znanstvena je fantastika. To je nevjerojatno i čudno s obzirom na to u kakvim uvjetima i pod kakvim okolnostima radimo. U Hrvatskoj nitko nije pokrenuo da sport bude dio brenda nekoga grada ili države.
Katar, npr., promovira sport kao jedan od brendova i ulaže u njega, ima neki plan, viziju. Kod nas je sve isključivo vezano uz neke pojedince koji će nešto sitno ulagati u sport.
Nažalost, gotovo se nitko ne obazire na sport. Euforični smo kada naši sportaši postignu sjajne rezultate, obećava im se tada sve i svašta, ali sve ostane samo na obećanjima. Najsiromašnije zemlje svijeta ulažu u sport i sportsku infrastrukturu, a mi koji imamo sjajne pojedince i sjajne talente gotovo u svim sportovima, ne marimo za njih i ne shvaćamo ih ozbiljno ni kad postignu dobre rezultate.
Zadnji put rekli ste kako vjerujete da Zlatko Dalić može postići dobar rezultat na Svjetskom prvenstvu Rusiji. Jeste li vjerovali da će Hrvatska postati svjetski doprvak?
Zlatko Dalić mi je prijatelj, susjed i bivši igrač. Naučio je zanat jako dobro, u najtežim mogućim uvjetima. Svi smo se nadali da ćemo dobro proći, ali nitko se nije nadao da ćemo igrati u finalu.
Jedino mi je žao što smo izgubili najlakšu utakmicu, finalnu s Francuskom, a u svim težim utakmicama smo pobijedili. Ali, rezultat je čudesan, velika pohvala treneru i igračima koji su ostavili srce na terenu i pokazali kako se igra za svoju zemlju.
Izuzetno se ponosim svima njima. I mogu vam reći da su i Iranci, naravno uz Iran, navijali za Hrvatsku. U svakoj utakmici, bez obzira na to s kim je Hrvatska igrala, oni su zdušno navijali za Hrvatsku i to je doista bilo lijepo vidjeti. Ne zbog mene, nego zbog naših igrača koji su danas u Iranu jako popularni.
>>> Pogledajte reakciju Bjelice nakon što je doznao da Dinamo mora na Benficu
Osamdeset je milijuna Iranaca, i gotovo svaki od njih zna za Modrića, Rakitića i ostale, za mene kao Hrvata koji radim i živim u Iranu, i time se jako ponosim. Osim igrača, i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović impresionirala je iransku javnost i postala u Iranu jako popularna.
Svi Iranci kažu da je to pravo zajedništvo, da je predsjednica u tim trenucima bila samo navijačica. Iranci su fascinirani njezinom spontanošću i navijanjem. Gotovo svi mediji u Iranu su osim o našoj reprezentaciji izvješćivali i o tome da je naša predsjednica vatrenima bila dvanaesti igrač.
Hoće li smjena generacija utjecati na igru i kvalitetu hrvatske reprezentacije? Otišli su Subašić, Mandžukić, Ćorluka...
- To je neizbježno, u svim reprezentacijama dolazi do smjena generacija. Ti su igrači bili velikani, ne samo u nogometu, nego i u promociji Hrvatske kao države. Ponosim se time koliko su ti naši igrači poznati u Iranu, ali i time što sam im bio trener i što dolazim iz zemlje koja je svjetski doprvak, koja ima vrhunske igrače, svjetske zvijezde koje igraju u najjačim klubovima na svijetu.
Bit će još odlazaka iz reprezentacije, ali mislim da Dalić jako dobro i kvalitetno radi i da će naći adekvatno rješenje za svakog igrača koji ode.
Imamo nevjerojatno nadarene mlade igrače koji su već pokazali kvalitetu, Kramarića, Pjacu, Jedvaja..., da dalje ne nabrajam. Hrvatska se ne treba brinuti za nogometnu budućnost. Bez obzira na sve teškoće i loše uvjete kakve imamo, od infrastrukture nadalje, imamo iznimne talente i veliki smo nogometni potencijal.
Kontaktirate li sa svojim bivšim igračem i susjedom Zlatkom Dalićem?
- Jako se njime ponosim, i svime što je napravio. Mi Varaždinci jako se ponosimo što imamo čovjeka poput Zlatka Dalića. Iako je rodom iz Livna, uvijek je isticao i ističe da mu je Varaždin drugi dom, što nas Varaždince uvijek dirne. Sa Zlatkom surađujem više od 25 godina i što je najvažnije, ostao je isti, uspjeh ga nije nimalo promijenio, kakav je bio nekad kao mladi nogometaš, takav je sada i kao slavni trener.
Ipak je odveo Hrvatsku do finala Svjetskog prvenstva. Vjerujem da je Hrvatski nogometni savez bio korektan prema njemu i omogućio mu maksimalne uvjete, treninge i utakmice, igrače, suradnike i sve ostalo. A što se tiče Dalićeve budućnosti, nitko ne zna što će biti. Znam da je imao i ima ponude koje zaista nije jednostavno odbiti. Sve su one financijski vrlo visoke. To je i razumljivo, Dalić je u najboljim trenerskim godinama, drugi je na svijetu.
Vjerujem da će i dalje postizati sjajne rezultate s hrvatskom reprezentacijom. Jasno je i normalno da očekuje i pozive klubova iz liga tzv. petice, i da to budu klubovi koji se bore za najviši plasman, da i u takvim situacijama pokaže svoje stručno znanje. Mislim da će u idućih nekoliko godina sigurno prihvatiti neku takvu ponudu. A taj veliki novac koji mu trenutačno nude iz Kine i arapskih zemalja, za sada ga ne zanima toliko jer u te zemlje, s obzirom na veliki uspjeh koji je postigao, uvijek će moći otići.
Ćiro Blažević se tijekom Svjetskog prvenstva pohvalio da ga je zvao Dalić i pitao za savjet. Je li i vas zvao za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji i pitao za savjet?
- Čuli smo se često za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji, i prije utakmica, za vrijeme utakmica pa i poslije njih. Nismo razgovarali o detaljima, nego općenito o situaciji ili trenutačnom stanju, o njegovu mišljenju. Bilo bi nepravedno kada bih rekao da sam mu dao neki savjet ili kazao što da napravi jer sve zasluge za rezultat i postignuće pripadaju isključivo Zlatku Daliću i igračima. Siguran sam da je tako razgovarao i s gospodinom Ćirom Blaževićem. U nogometu je uvijek dobro razgovarati i razmijeniti mišljenje s drugim trenerima i stručnjacima, ali najvažnije je da kao trener procijenite situaciju i donesete najbolju odluku.
Sluša li Dalić vaše savjete?
- Zlatko i ja puno razgovaramo o nogometu. Obojica smo željni novog znanja, novih iskustava, jer nikad ne možete sve znati. Učite svaki dan, iz utakmice u utakmicu. Ne mogu reći da on sluša mene ili ja njega. Razmjenjujemo mišljenja i ponekad jedan drugoga poslušamo. To i jest tajna uspjeha u nogometu. Imate i vrhunske stručnjake koji ne žele poslušati ni savjet ni kritiku i na kraju to skupo plate. U nogometu svaki savjet dobro dođe, često i onaj koji daje igrač. A Dalić je takav, pažljivo sluša i analizira. Sve što je pozitivno uzima, a negativno odbacuje.
Neki u Hrvatskoj smatraju da je Dalić pogriješio što je na dočeku, nakon što je ujedinio narod osvajanjem drugoga mjesta na SP-u u Rusiji, ponovno ga podijelio dopustivši da u autobusu s igračima na dočeku u Zagrebu bude i Marko Perković Thompson. Da ste vi izbornik, biste li pozvali Thompsona na doček?
- Teško mi je trenutačno reći što bih napravio i bih li učinio isto, no činjenica je da su to željeli igrači. Igrači imaju svoje rituale, neke stvari vole i na nekima inzistiraju. Ja u tome ne vidim nikakav problem. Thompson je pjevač koji ima svoju publiku, i to vrlo brojnu. I ako dovede 50 tisuća ljudi u Maksimir, to treba respektirati. Ako njegove pjesme sviraju prije utakmica, i to treba respektirati. Ja u tome ne vidim problem. Ne znam kakva je bila organizacija i što je bilo predviđeno, no u takvim situacijama puno se stvari događa spontano i nepredviđeno, milijun ljudi je vani na dočeku i teško sad nešto napraviti da bude vojnički.
Biste li se vratili u Hrvatsku da vas pozovu za izbornika reprezentacije ili trenera Dinama?
Trenutačno me ugovor veže uz Persepolis. U Iranu mi je jako lijepo i možda ću ovdje i završiti trenersku karijeru. Imam već 65 godina, ali nitko ne zna što mu sve život nosi...
Thompson je pjevač koji ima svoju publiku, i to vrlo brojnu. I ako dovede 50 tisuća ljudi u Maksimir, to treba respektirati. Ako njegove pjesme sviraju prije utakmica, i to treba respektirati. Ja u tome ne vidim problem. Bravo, hrvatsko srce najjače kuca!