Kad je čula što namjeravam, mama je skoro pala u nesvijest

Jutro nakon utrke koja mu je, možda, bila i posljednja u Svjetskom kupu, Ivica Kostelić objavio je da kreće u ekspediciju “TRANSICELAND 2016”.

– Već kada sam prvi put posjetio Island, 2007., jako me privuklo to prostranstvo. Island ne izgleda kao ništa drugo na ovom planetu. Znajući da ću ovog proljeća imati više vremena nego obično, odlučio sam ga posjetiti i izvesti to što sam tada poželio. Sa mnom će ići jedan Slovenac i jedan Islanđanin i oni će sve snimati.

Janica će biti naš ‘dispečer’

Ivici je ovo prva, ne i posljednja ekspedicija ovog tipa.

– Izbjegavam tu riječ, previše pretenciozno zvuči bez obzira na to što mi je ovo prvi izazov ovakve vrste. Išao sam na daleka putovanja gumenjakom, ali nikad na skijama, a posebno ne kroz predjele koji nisu dostupni ljudima.

Koliko će tijekom te rute od 730 km provesti na skijama, a koliko će pješačiti sa skijama na leđima?

– U najboljem slučaju bit će 80 posto na skijama, u najgorem bit će pola-pola.

Ako se mislili da će za njima ići kamper, grdno se varate.

– Spavat ćemo pod šatorom, pri čemu moramo svladati 250 kilometara središnje visoravni na kojoj ili nema cesta ili se otvaraju tek u lipnju. Tamo nema ničeg, čista je divljina, i taj je dio najzahtjevniji. Tada nećemo imati ni opskrbu, tih dva tjedna nosit ćemo sve sa sobom jer tu nam nitko ne može prići osim helikopterom.

Ne čini nam se to baš bezopasno.

– Nažalost, u svakom takvom pothvatu postoji doza opasnosti. Zato se i treba pripremiti dobro, uzeti sve mogućnosti u obzir i biti razuman. Uostalom, posljednja ekspedicija preko Islanda, koja se odvijala u prosincu, u polarnoj noći i po zimi, morala je biti evakuirana. Ovo je ipak povoljnije jer ćemo imati normalnu dužinu dana i ne bismo trebali imati nikakve ekstremne temperature.

Kako će družina alarmirati nadležne ako nešto pođe po zlu?

– Island ima pandan našem GSS-u i to je vrlo velika služba s dugom tradicijom koja vodi i akcije spašavanja na moru. Na Islandu je pravilo da se mora prijaviti svaki treking koji traje duže od jednog dana kako bi oni imali uvid. S vremena na vrijeme javit ćemo im se da imaju uvid u naše kretanje. Osim toga, mi ćemo imati GPS trekere i satelitski telefon, a i cijelo ćemo vrijeme biti u kontaktu s Janicom koja će biti neka vrsta našeg dispečera.

Kakva je bila reakcija u domu Kostelićevih kada je Ivica “prijavio” svoju pustolovinu?

– Ha, ha... Možete misliti. Tata je rekao da je to odlično, a mama je skoro pala u nesvijest.

Baš kada se mama Mica poveselila da je Ivica priveo kraju karijeru u opasnom sportu kao što je skijanje, sin ju je iznenadio svojom najvećom pustolovinom dosad.

– Ona zna da neću sjediti doma, pa nije imala nerealnih želja.

Hoće li koljeno izdržati?

– Premda ću hodati 10-12 sati dnevno, ne bi trebalo biti većih problema. Za svaki slučaj ponijet ću tablete protiv bolova.

Čuli smo da je ovo s Islandom priprema za nešto daleko veće.

Pustolovnog duha kao i otac

Ptičica nam je šapnula da se sprema na skijama i na Sjeverni pol.

– Dođe li ikad do nečeg takvog, sve ćete doznati na vrijeme.

Ivica je očito taj pustolovni duh naslijedio od oca.

– Da. Još sam kao klinac s tatom znao otići spavati na Sljeme. Naš je život uvijek bio jako povezan s prirodom. Naši su preci s mamine strane sa sela pa smo Janica i ja radili i u polju, a i često smo bili i u šumi. Zbog toga nam i nije bio problem prespavati vani, u skloništu koje bismo sami napravili od prirodnih materijala kojem bismo eventualno dodali najlon kad bi padala kiša. Prvi sam put prespavao na otvorenom negdje s devet godina i toga je bilo sve do 15. ili 16. godine kad smo počeli redovito spavati po hotelima jer je Savez ojačao, a i imali smo prijatelje koji su nam pomagali.

>>Pogledajte kako je Ivica Kostelić ženama čestitao njihov dan

>>Ivica Kostelić ne odustaje - ostavio mogućnost oproštaja na Sljemenu!