Ivica Kostelić: Zbog djed a sam počeo svirati gitaru

Zagrebe li se samo malo ispod površine, postaje jasno da je Ivica Kostelić gotovo jednako duboko u glazbi kao i u skijanju. Iako svjetski i europski glečeri zasad imaju prednost, na njih nikada neće poći bez gitare. Ali to je tako kad se zaljubite u glazbu. A Ivica se s istim žarom prepušta glazbi i spuštanju niz ledene planine. Ivica Kostelić često je svoje najveće uspjehe slavio uz klasik Chucka Berryja “Johnny be good” na cilju staze ili mjesnome trgu gotovo zaboravljenog švicarskog sela. No Ivica je u duši blueser.

VL: Zašto blues?
KOSTELIĆ: – Svatko voli nešto, ja sam u bluesu. S ocem sam se u automobilu naslušao rocka 50-ih i 60-ih. Ali blues mi je uvijek bio najbolji način da se izrazim. Blues su osjećaji. Možeš biti odličan muzičar, a loše svirati blues.

VL: Odakle ljubav prema glazbi, kada ste počeli svirati?
KOSTELIĆ: – Znam točno datum, 26. studenoga 1995. godine. Toga dana umro mi je djed, a ja sam silno poželio svirati gitaru. I tada je sve počelo.

VL: Što ste prvo odsvirali, sjećate li se možda?
KOSTELIĆ: – Pjesmu Beatlesa “I Want to Hold Your Hand”. I to sam svirao tada i mislim nikada više.

Nisam virtuoz
VL: Nakon gotovo 12 godina muziciranja valjda ste naučili još nešto svirati?
KOSTELIĆ: – Nisam virtuoz, niti to namjeravam biti. Ponekad u bluesu virtuoznost i smeta, znate ono “više je manje”. Za blues nije važno da je svaki ton na svojem mjestu, ima improvizacije, ali ona je uklopljena u neki okvir. Za razliku od, primjerice, jazza koji je glazba za školovane muzičare. Blues je primitivnija glazba, a možda baš zato i iskrenija. Teško mi je sebe ocjenjivati, znam samo da sam u bluesu našao način kako izraziti sebe.

VL: I koji je to način izražavanja? Pišete li i pjesme?
KOSTELIĆ: – Napisao sam dvije-tri. Ali samo tekstove. To su pomalo sarkastični komentari zbilje, povijesti, ljubavi... Ništa ljudsko nije mi strano.

VL: Što je s bendovima? Jeste li pokušali okupiti blues sastav?
KOSTELIĆ: – Da, samo jednom. Ne računam na svirke s Telefon Blues Bandom ili s Yellow submarineom, to je druga priča. Dečki s kojima sviram nisu profesionalni muzičari. Oni su iz nekog drugog filma, svi do jednoga imaju svoje bendove s kojima sviraju posve drukčiju glazbu, punk, rock, metal... Na nedavnom koncertu “Route 66” s njima sam odsvirao jednu pjesmu. No dok traje skijaška sezona ne mogu vježbati i zato s dečkima nemam ozbiljnijih planova. Moto mi je – ako stignem, stignem.

Potpora obitelji
VL: Pretpostavljamo da cijela obitelj Kostelić uživa u tvom glazbenom izričaju. Uostalom, gotovo uvijek su na tvojim koncertima.
KOSTELIĆ: – Tata je uz mene od početka, a znam da i mama, iako je uvijek negdje po strani, voli to što radim. Janica? I ona me podupire, ali i stalno kritizira. Znam da je to često bilo u šali, ali uvijek ima nešto reći.

VL: Pa mogao si joj dati gitaru da i ona proba?
KOSTELIĆ: – Ma, nju to ne zanima.

VL: Što je s ostalom glazbom?
KOSTELIĆ: – Slušam rock, The Clash, Beatlese, Rolling Stonese, obožavam klasiku, ali i jazz volim. Klasična glazba božanski je odraz u čovjeku. U rocku i bluesu ima nečeg zavodljivog, nečeg što te ponese, i možda su ljudi u pravu kada kažu da može potjecati od đavla... Ha, ha.

VL: Nađe li se mjesta i za domaću glazbu?
KOSTELIĆ: – Domaća pop glazba nije loša. Oliver, Gibonni i Ivo Robić pjevači su svjetskoga formata. To je svjetska kvaliteta. Volim i Majke, Jinx i Pipse. Ripper ima zaista odlične tekstove. Azra? Novi val nije moj đir. Nije mi sjeo. Baš nedavno sam bio na nekom tulumu na kojem se puštao novi val. Nije išlo.

VL: Za narodnjake nismo htjeli ni pitati. Odgovor smo zapravo i dobili prije nekoliko godina, a bio je: “Nemojte me ništa pitati”. A tu negdje smjestila se i elektronička glazba.
KOSTELIĆ: – Volim sve što se stvara rukama, to je umjetnost, a ne ono što se napravi uz pomoć stroja. Ni kompjutorsku animaciju ne volim. To je užas. Kažem vam da bih za mjesec dana naučio “pimplati” po onim gramofonima i pločama, ali nitko iz te ekipe za mjesec dana ne bi mogao postati Steve Vai. Kada vidiš kako svira sjajan solo, to je to.

VL: Što je s bluesom u Hrvata?
KOSTELIĆ: – Hrvatski blues ne postoji, nikad nije bio mainstream, nikad nije isplivao. No, blues je ostao kičma moderne glazbe.