Nakon što se spustio u ciljnu ravninu najdražeg mu skijališta, Ivica Kostelić kazao je da je to vjerojatno bila njegova posljednja utrka u Svjetskom kupu. Nakon 361. nastupa, 60 postolja i 26 pobjeda u tom elitnom natjecanju.
Takvo što već neko vrijeme, bolje reći već nekoliko godina, sugerirale su njegove ozljede, ponajprije njegovo desno koljeno. A za njega nam je kazao da se miče jer su se, davno rekonstruirani, prednji križni ligamenti potrošili i posve olabavili.
Predvorje mirovine
Uostalom, i nedavno na Sljemenu kazao je da još od 2011. muku muči s koljenom i mislima o kraju karijere.
No, oko toga ništa konkretno nije poduzeo sve do ove sezone jer se nadao nekom novom lijeku, novoj metodi, novom medicinskom čudu...
No, već svi njegovi oporavci, a imao je 14 operacija, bili su veća ili manja čuda pa njegovi fanovi žale što se Ivica za oproštaj nije odlučio u nekom svjetlijem trenutku. Jer, ozljede su mu toliko poremetile tehniku vožnje - a zvali su ga profesorom skijanja - da je dvostruki osvajač slalomskog globusa u posljednje vrijeme imao startne brojeve kao na početku karijere.
Osim toga, od postolja se Ivica udaljio i u svojoj najjačoj disciplini kombinaciji (u kojoj je trostruki pobjednik Svjetskog kupa) pa se u Wengenu morao zadovoljiti 22. mjestom. A govorimo o čovjeku koji je svojedobno čak 39 mjeseci bio vodeći u poretku kombinatoraca.
No, tko smo mi da mu sudimo i određujemo kada je njemu dosta. On je “svoga tela gospodar”, čovjek s nevjerojatnom tolerancijom na bol, i samo on ima pravo odlučiti kad je kraj. Na koncu je ipak krupnim korakom zakoračio u predvorje sportske mirovine, a učinio je to na skijalištu na kojem je ostvario najviše pobjeda u Svjetskom kupu - čak šest - uz 13 postolja.
- Jedan od motiva da skijam još ovu sezonu bio je da još jednom nastupim u Wengenu, na meni tako dragom brdu, na stazi koja mi je donijela mnogo veselja. Moguće je da ovaj razvedeni teren meni kao skijašu odgovara, a i ja sam se ovdje uvijek dobro osjećao. Ovdje je uvijek bilo puno hrvatskih navijača, a imao sam i posebnu vezu s domaćom publikom pa sam često ovdje i pjevao i svirao.
Premda je bio tek 22. Ivica je i ovaj puta bio zadovoljan svojim wengenskim nastupom.
- Slalom sam vozio oprezno jer sam htio doći u cilj, nisam htio riskirati. Sa spustom sam jako zadovoljan. Tako dobar spust nisam dugo vozio. Ispalo je kako sam želio.
I baš taj Wengen izabrao je kako bi ondje izustio “ovo je vjerojatno bila moja posljednja utrka u Svjetskom kupu” i tako se poštedio oproštajnih suza kojih bi na Sljemenu zasigurno bilo. Jer, tamo ne bi mogao izbjeći ovacije nazočnog mnoštva koje je u njemu gledalo sportskog viteza kakav će se nama Hrvatima teško ponovo dogoditi.
- Teško je govoriti o našem putu. On zaslužuje više od riječi. Skijanje je naša velika strast kojoj smo posvetili svoje živote i sada ta priča dolazi svom kraju pa ostaju sjećanja. Kroz prisnost mojih navijača osjetim da i mnogi među njima imaju pojam da je to bila posebna priča iza koje su ostali bolji uvjeti za nove naraštaje hrvatskih skijaša.
A ti mladci jučer su bili 30. (Zubčić), 32. (Rodeš) i 36. (Ullrich).
- Drago mi je da su mladi ratnici stasali i da im stariji mogu prepustiti mjesto u prvom redu. Moja budućnost sadrži rad u Savezu, pomagat ću mladim momcima, a u ovoj utrci prvi put sam imao tome sličnu ulogu.
Ivica Kostelić prvi put je stao na skije u Makedoniji, u vrijeme kada je njegov otac Ante bio rukometni trener u Pelisteru. Nije tada još napunio ni četiri godine pa je jednom prilikom završio u nekom trnju nakon čega ga je otac Ante tješio proročanskim riječima:
- Sine, preko trnja se ide do zvijezda. Zapamtio je to mali Ivica jako dobro i sjetio se svega puno godina poslije kada je sa startnim brojem 64 u Aspenu izborio prvu slalomsku pobjedu u Svjetskom kupu. Sjetio se Ivica očeve mudrosti “per aspera ad astra” i nakon prvog slalomskog Globusa, a posebice 2011. kada je slavio ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu.
Bajkoviti domet
A taj domet i danas se čini odveć bajkovitim za nekoga tko je skijašku karijeru gradio iz zemlje sa tri žičare i jednim pravim skijaškim brdom koje, ruku na srce, nikad neće biti prava skijaška destinacija. Povrh malih i velikih Globusa, Ivica je bio i osvajač zlata na SP-u 2003. i to baš u St. Moritzu, istom onom u kojem će se ove veljače ponovo održati skijaški Mondial. Možda s Ivicom, a možda i ne. Ovisit će to o stanju njegova koljena.
- Postoji mogućnost koja nije velika da u St. Moritzu nastupim u kombinaciji. Vidjet ću još. Riječ “kraj” teško izlazi iz mojih usta. Ja sam kao veliki švicarski skijaš Bernhard Russi koji mi je ovaj put kazao da nikad nije želio voziti svoju posljednju utrku. Tako se i ja osjećam - kazao je Ivica jučer opraštajući se od Wengena u kojem su mu ponudili da sljedeće sezone bude predvozač s kamerom.
- Cijeloj ovoj priči nešto drugo bi više pristajalo. Tata i ja smo uvijek pričali da bismo htjeli kupiti jednu od ovih kućica na stazi - kazao je Ivica.