Još nije kraj! Naš legendarni bivši reprezentativac Ivica Olić (36) ipak nije gurnuo kopačke u podrum, odlučio je nastaviti karijeru u njemačkom drugoligašu, Münchenu 1860! Potpisao je jednogodišnji ugovor sa “zehcigerima”, vratio se u Bavarsku, u München, gdje je proveo tri godine igrajući za Bayern.
Ponude iz SAD-a, Australije...
– Prije 20-ak dana stigla je ponuda “zehcigera”, pozvao me novi trener Kosta Runjaić. I nakon što sam dobro razmislio, odlučio sam potpisati ugovor. U meni još ima igračkog žara, odlično se osjećam, zdrav sam i nadam se dobroj sezoni. Nema europskih utakmica i kao što moj prijatelj Tomislav Butina kaže: “Lave, što manje utakmica u sezoni, to ti je dulja karijera!” – rekao nam je uz smijeh sjajno raspoloženi Olić u telefonskom razgovoru.
Inače, trener Kosta Runjaić (45) Hrvat je s njemačkim državljanstvom, a rođen je u Beču. Vodio je Darmstadt, Duisburg i Kaiserslautern, a u lipnju je preuzeo klupu “zehcigera”. Pomoćnik mu je Zvonko Komes i taj je trenerski tandem uspio uvjeriti Olića da mu je najbolje doći u München, želi li nastaviti karijeru.
– Jednostavno smo “kliknuli” u otvorenom razgovoru! Imao sam ponude iz SAD-a, Australije, bili su tu i pozivi iz Češke i Austrije, zvali su me još neki njemački drugoligaši, no nisam želio opet seliti obitelj iz Hamburga niti mi je novac bio u prvom planu. A kad se pojavila ova inačica s Münchenom, tada se sve promijenilo, jer djeca su već živjela tu, imaju ovdje prijatelje, škole su odlične. Djeca – Antonio (13), Luka (11) i Lara (6) – željela su da nastavim igrati i ovih dana baš tražim kuću u kojoj ćemo živjeti, jer sam svoju u Ottobrunnu, predgrađu Münchena, već iznajmio – objašnjava Olić.
Vaš novi klub baš ne briljira posljednjih sezona, stalno se bori za ostanak.
– Kad bih uspoređivao njihovu situaciju s nekim našim klubom, onda bih rekao da su nekako nalik – Hajduku. A kad bih povukao paralelu s nekim njemačkim klubom, onda je to HSV, potpuno ista situacija! Dosta je bilo promjena u klubu, izostali su rezultati, ali iza sebe imaju vjerne navijače. Primjerice, u zadnjem kolu prošle sezone, imali su na Allianz Areni, gdje su domaćini, čak 50.000 gledatelja! Eto, vraćam se i na Allianz Arenu, gdje sam s Bayernom doživio prekrasne trenutke, ali sam i tugovao nakon izgubljenog drugog finala Lige prvaka protiv Chelseaja. Uh, kad se sjetim onog promašenog 11-erca...
Objasnili ste zašto ste došli u München 1860, a sad nam recite što je presudilo da uopće nastavite karijeru?
– Osjećaj da još mogu, da sam još željan igara, gladan golova! K tome, nisam želio otići nakon prošle, za mene nikakve i depresivne sezone, u kojoj nisam igrao koliko sam mislio da sam trebao igrati. Upisao sam krajem svibnja trenersku Akademiju pri HNS-u i tamo sam u 14 dana provodio između osam i deset sati, a nakon toga sam dva sata trenirao s privatnim trenerom! Dakle, ni u jednom trenutku nisam bio bez pravoga treninga i ništa mi nije teško palo. Bio je to svakako pokazatelj želje za igranjem, a ni jednoga trenutka nisam bio u dvojbi trebam li nastaviti igrati ili ne! Ni jednom se to nisam zapitao. Možda je, eto, presudila ona Butinina logika, ha, ha, budući da proljetos gotovo da i nisam igrao...
Planirali ste okončati karijeru nakon Eura, međutim, od nacionalne ste se vrste oprostili prije nekoliko mjeseci. Koliko je spoznaja da vas nije bilo na Euru utjecala na odluku o nastavku igranja?
– Ne previše. Odluku o prestanku igranja za Hrvatsku donio sam nakon što je u meni sazrela, ništa nisam prelomio preko noći. I bila je to, ako ne dobra, onda svakako poštena odluka za mene! A na nastavak igranja više je utjecalo to što proljetos nisam igrao u HSV-u, “onaj” me baš maltretirao...
Ni uspjeh, ali ni neuspjeh
Da pojasnimo, “onaj” je, inače, trener HSV-a Bruno Labbadia. Usput, kako sad s vremenskim odmakom gledate na nastup Hrvatske na Euru – je li to, konkretno, bio uspjeh ili neuspjeh?
– Uvijek imamo velika očekivanja uoči velikih natjecanja. Bio sam u reprezentaciji gotovo 14 godina, imali smo uvijek vrhunske igrače na svim pozicijama, koji su igrali u velikim klubovima. Tako je bilo i sad. Dojam je u Francuskoj bio odličan, u skupini smo bili suvereni i dominantni, međutim kasniji “nokaut” sustav natjecanja jednostavno ti ne dopušta loš dan ili lošu igru. Portugal je protiv nas odigrao taktički izvrsno, ispali smo na kraju od europskog prvaka, ali to nam ništa ne znači, jer i Mađari i Islanđani, da ne nabrajam dalje, mogu reći da su imali europskog prvaka na konopcima! Pamti se samo pobjednik, cilj opravdava sredstva, portugalski nogometni makijavelizam brzo će biti zaboravljen i zauvijek će pisati da su 2016. u Francuskoj pokorili Europu. A naš rezultat nije bio ni uspjeh ni neuspjeh – ostvareno je ono što je, u najmanju ruku, bilo očekivano od tako jake reprezentacije. E sad, drugo je pitanje trebamo li se mi zadovoljiti tim minimalizmom, to je tema za analizu...
Vratimo se “zehcigerima” – nije li odlazak u redove drugoligaša stepenica niže u karijeri? Jeste li uopće ikada negdje igrali u Drugoj ligi?
– Kad sam počeo igrati u Marsoniji, ušao sam iz Druge u Prvu HNL! I eto, sad na kraju karijere opet osjećam dah Druge lige. Samo, njemačka je Druga liga nešto drukčija od ostalih! Stadioni su puni, ima nekoliko stadiona na kojima se okuplja više od 40.000 ljudi! Sve se utakmice izravno prenose, a prema nekim informacijama njemačka je Druga liga među pet najgledanijih liga Europe! Dakle, ne smatram to degradacijom, bit će tu pravih utakmica, nadam se i mojih dobrih igara i golova...
Iako ste svakodnevno trenirali s osobnim trenerom, imali ste najdulji odmor u karijeri, nikad toliko vremena tijekom ljeta niste proveli s obitelji? Usput ste oženili i starijeg brata Marina (48)...
– Ha, ha... Već mu je bilo i vrijeme, predugo je bio “dečko”! Istina je da sam proveo mnogo vremena s obitelji, bili smo dva tjedna “u komadu” svi zajedno na moru, to se nikad nije dogodilo. Bio je to pravi radni odmor, uživao sam.
A je li vam ovo posljednja sezona?
– Ne znam, nije pametno ništa govoriti unaprijed. Nedavno sam čitao intervju Mirka Filipovića koji se, nakon oproštaja, opet vratio u svoj brutalni sport. I rekao je da su navike jače od svega, od svih najava i obećanja obitelji. Shvaćam ga. Cijeli sam život u nogometu, sve sam podredio igranju nogometa i strahovito mi je teško zamisliti dan bez treninga, vikend bez utakmice. To je jednostavno moj život, to je dio mene i dok god uživam, sve dok želim biti još bolji, neću razmišljati o prestanku – kaže Olić.
sviđaju mi se igračai koji žele uvijek iznova zabijati