Iako u novije vrijeme nije neuobičajeno da sportaš promijeni zastavu, u povijesti ćemo pronaći cijeli niz sportaša podrijetlom iz Hrvatske koji su olimpijske medalje osvajali za neke druge države. U knjizi Jurice Gizdića “Hrvatska i olimpijska odličja” koju je 2013. izdao Hrvatski olimpijski odbor cijelo je jedno poglavlje posvećeno je tim sportašima.
Još je 1908. godine Pavao Radmilović osvajao zlatne medalje za Veliku Britaniju u plivanju. Osvojio je tada dvije pa još jednu na OI u Stockholmu 1912., ali i u Anversu 1920. On je ujedno i Hrvat koji je izvan domovine osvojio najviše medalja. Porijeklom je iz Dubrovnika, otac Antun preselio se u Cardiff u Walesu gdje se vjenčao s Annie Dillon, kćeri irskog doseljenika.
Još su žive rane od topovskih šuteva Nikole Karabatića koji nas je u nekoliko navrata stajao medalje. Ponajbolji svjetski rukometaš jest rođen u Nišu, ali je porijeklom iz Vrsina pokraj Trogira. Iz Niša se cijela obitelj odselila kada je Nikola imao tri godine.
Luka Grubor osvojio je u Sidneyu 2000. godine medalju za Veliku Britaniju kao član osmerca s kormilarom. Luka je rođen u Zagrebu, veslao je za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, nakon raspada za Hrvatsku, a 1995. godine odlazi na Oxford gdje ga ubrzo izabiru u otočku reprezentaciju.
Deni Fiorentini naš je vaterpolist rođen u Splitu. No svoje je srebro iz Londona 2012. godine osvojio s Italijom. Životni je put već s tri godine odveo Denija u Luzern, vaterpolsku karijeru započeo je u Luganu, a već sa 17 godina zaigrao je za Bresciu. Igrao je i za reprezentaciju Švicarske, no kako mu je majka talijanskog porijekla, na kraju je izabrao Italiju.
U istoj je momčadi srebro osvojio i u Rijeci rođen Danijel Premuš. Karijeru je počeo u Kvarneru iz Opatije. Bogata igračka karijera uključivala je i Mladost i Jadran iz Herceg Novog i Pro Recco. Nastupao je Premuš za naše i na Olimpijskim igrama 2004. godine, Europskom prvenstvu 2003. u Kranju te 2006. u Beogradu. A samo da bi izgubio mjesto u sastavu i – pozitivno odgovorio na poziv Talijana.
Jedna od najbolnijih rana u poglavlju o hrvatskim sportašima koji su medalje osvajali nastupajući za druge svakako je i Mirna Jukić. Rođena je u Novom Sadu, do pete godine živjela je u Vukovaru odakle zbog rata odlazi u izbjeglički život u Zagrebu. Poznata afera s uskraćivanjem korištenja bazena otjerala je obitelj Jukić iz Zagreba u Beč, Mirni je tada bilo samo 13 godina. Austrijanci su više cijenili njezin talent kao i znanje oca Željka, profesionalnog plivačkog trenera, pa je Mirna dobila uvjete u kojima je mogla napredovati. Osvojila je 2008. godine brončanu medalju na OI u Pekingu 2008. godine, ali i jako rano prekinula karijeru, sa samo 24 godine. Danas je ambasadorica projekta Mirno more.
Austrija ni u Riju nije bez Hrvata, sada boje te zemlje brani Ivona Dadić (22), sedmobojka čiji su roditelji, bosanski Hrvati, izbjegli iz ratom zaraćene Bosne. Ivona je već bila na Olimpijskim igrama, ali je kao 18-godišnja klinka u Londonu bila 24. Kad je pitaju što je ona zapravo, je li Austrijanka, Bosanka ili Hrvatica ponosno kaže: – Ja sam Hrvatica, ali u majici s austrijskim grbom. S odbojkaškom reprezentacijom Italije brončanu je medalju u Londonu osvojio Dragan Travica. Sin je poznatog odbojkaša Mladosti Ljubomira, a vrlo je rano s roditeljima otišao živjeti u Italiju. Počeo je karijeru u juniorskoj momčadi Sisleya iz Trevisa. U bogatoj karijeri promijenio je nekoliko profesionalnih klubova, a s nepunu 21 godinu već je nastupao za talijansku reprezentaciju. Još su brojniji osvajači olimpijskih medalja potomci roditelja hrvatskog porijekla.
U očevu sportu
Hokejaš Ivan Mayasich rođen je u američkoj državi Minnesoti kao dijete hrvatskih iseljenika. Osvojio je s američkom reprezentacijom medalje na Olimpijskim igrama u Squaw Valleyu 1960. godine, a četiri godine prije toga srebro u Cortini d’Ampezzo. Riječ je bila o doista sjajnom hokejašu kojeg se danas smatra Wayneom Gretzkyjem svojeg doba. Bilježimo još jednog hokejaša, Marka Pavelicha koji je SAD-u donio hokejašku zlatnu medalju u Lake Placidu 1980. Zanimljivo, i Pavelich i Mayasich dolaze iz istog grada, Eveetha u Minnesoti. Bilo bi skandalozno ne spomenuti Joea Sakica koji je donio zlato iz Salt Lake Cityja 2002. godine. Joeov je otac iz Imotskog, majka iz Like, sve do polaska u vrtić Joe je govorio jedino hrvatski. U NHL-u ostvario je nevjerojatne uspjehe. Statistički je među najboljim NHL napadačima svih vremena: osmi na vječnoj NHL listi po poenima (1641), 11. po asistencijama (1016) i 14. po golovima (625).
Mi da bismo sparirali s jakim vaterpolskim reprezentacijama i tako napredovali, moramo na put od 30 sati jer u našem okruženju nemamo s kim
Imamo sportaša koji je na zimskoj Olimpijadi osvojio medalju za Hrvatsku, no onda je odlučio braniti boje druge države, Slovenije. Jakov Fak donio nam je broncu 2010. godine u Vancouveru, a onda je odlučio nastupati za Sloveniju. Velika žalost u hrvatskoj javnosti pokazala se sasvim opravdanom jer i za Sloveniju Fak nastavlja osvajati kolajne praktički na svakom velikom natjecanju. Kada je o Hrvatima koji su osvajali medalje za SAD riječ, Ronald Paul Tomsic uspio je to u košarci u Melbourneu 1956. Učinio je to u društvu Billa Russela te je bio jedan od najboljih igrača te, jedne od najboljih amaterskih momčadi u povijesti, kako vole tvrditi u američkim medijima. Djed Sebastiana Crismanicha emigrirao je s Brača te su njegovi hrvatski korijeni davni, riječ je o drugoj iseljeničkoj generaciji. Za Argentinu je osvojio zlatnu medalju u Londonu 2012. godine boreći se u tekvondou u kategoriji do 80 kg. Ništa čudno, i otac mu je bio uspješan sportaš u toj borilačkoj vještini. I u Riju za Argentinu nastupa sportašica hrvatskog porijekla. Najbolja argentinska odbojkašica Paula Nizetich ističe da se njen djed doselio iz Hrvatske, ali da ona ne zna gotovo ni riječ hrvatskog jezika. Amanda Kurtović, kći poznatog rukometnog trenera Marinka Kurtovića, za Švedsku je osvojila medalju u očevu sportu također u Londonu. U Hrvatsku redovito dolazi na odmor, ovdje ima i brojnu rodbinu, no jezik još nije naučila, stoji u knjizi Jurice Gizdića. U Riju švedske boje brani još jedna tekvondašica. To je Nikita Glasnović, europska doprvakinja u kategoriji do 67 kg. Nikita obožava svoje ljetne dolaske u Hrvatsku, posebice u Zagreb, a ovogodišnji posjet trajao je kraće zbog olimpijskih priprema. Iz velike hrvatske zajednice u Australiji dolaze brojni osvajači olimpijskih odličja. Dinko Dean Lukin, čiji je otac 1956. godine emigrirao iz Jugoslavije, osvojio je za Australiju zlato u Los Angelesu 1984. godine, i to u dizanju utega. Suzy Batković-Brown za Australiju je osvojila tri olimpijska odličja, srebra u Ateni i Pekingu te broncu u Londonu. Ne bi bilo u redu ne spomenuti Andrewa Boguta koji s Australijom ipak još nije uzeo olimpijsku medalju. Njegovi roditelji Mišo i Ankica rođeni su u Hrvatskoj, ali su se iz ekonomskih razloga odselili “Down Under” i odlučili tamo i živjeti. U dva navrata Andrija je, najprije kao talentirani kadet, a potom i junior, bio na meti Cibone, no taj se dolazak, koji bi ga vjerojatno vezao i za hrvatsku reprezentaciju, nije dogodio.
– Baš nekako u to vrijeme kada se javila Cibona dobio sam stipendiju australskog sportskog instituta i to me je zadržalo u Australiji – kazao nam je Bogut koji često ističe svoje hrvatsko podrijetlo. Štoviše, on Hrvatsku obožava, a prošlo je ljeto čak i nagovorio vodstvo nacionalnog saveza da dođu na pripreme u Novalju. Bogut obožava hrvatske specijalitete, a u slušalicama nema hip-hop glazbu, već Olivera i Thompsona, a sluša i Azru. Imali smo olimpijskog medaljaša i u triatlonu.
U Sidneyju je 2000. godine srebro osvojio Stephan Vučković. Otac mu je 1970. godine došao raditi u Njemačku. Rodbina mu živi u Trogiru. Hrvatski govori odlično pa je tako izjavio kako je plakao kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon, ali i kad je 1998. osvojena svjetska bronca u nogometu. Pamtimo sjajne teniske olimpijske trenutke, no 1992. godine u Barceloni brončanu je medalju u parovima osvojio Argentinac hrvatskog porijekla Javier Frana. Obitelj mu potječe iz Dalmacije, njegovi su se u Argentinu doselili iz Trogira. Javier je druga generacija u Argentini. Jedini nogometaš hrvatskog porijekla koji je osvojio olimpijsku medalju izvan Jugoslavije jest Milovan Petar Mirosevic koji je to uspio 2000. godine u Sidneyu. Još se sjećamo sjajnih golova Branka Strupara koje, nažalost, nije postizao za Hrvatsku, nego za Belgiju. Možda bi danas, da igra, s Belgijom konkurirao za kakvu medalju, olimpijsku ili neku drugu, kada se radi o jednoj od najboljih europskih momčadi. Igrač kojeg je krasila iznimna tehnika iz imućne je hrvatske obitelji porijeklom iz Dubrovnika. Posebno je zanimljiv George Stanich koji je za SAD 1948. u Londonu osvojio brončanu medalju u skoku u vis. Višestruko talentiran, Stanich je igrao i košarku te kao trener došao 1970. godine u Split. Gizdić navodi kako je upravo Stanich bio mentor Branku Radoviću pod čijim je vodstvom Jugoplastika osvojila 1970. godine prvenstvo Jugoslavije. Cijenjeno je znanje i hrvatskih stručnjaka, ne samo sportaša. Dosta je onih koji su iznajmili svoje sportsko znanje i iskustvo drugim državama, što je u današnje vrijeme globalizacije posve uobičajena pojava, a tu možemo svrstati dvojicu vaterpolskih izbornika Ratka Rudića (Brazil) i Elvisa Fatovića (Australija), ali i vaterpolista Josipa Vrlića (Brazil) te rukometaša Marka Bagarića koji igra za Katar.
Muči ga nostalgija
Za razliku od Rudića i Vrlića, koji su svoje po ugovoru za Brazil odradili, Fatović je svoj ugovor produljio pa će i dalje ostati na kormilu Aussie Sharksa. Rudić se vrlo brzo nakon Igara vraća u Zagreb, a 30-godišnji Riječanin Vrlić bi, nakon godine dana pauze, mogao postati i hrvatski reprezentativac jer se na toj poziciji pojavila rupa nakon umirovljenja Igora Hinića i suspenzije (zbog izbjegavanja dopinške kontrole) Nikše Dobuda. Elvis Fatović, nekad vrstan vaterpolist, a sada vrlo obećavajući trener, jednog bi dana mogao biti i hrvatski izbornik. Njega na njegovu radnom mjestu muči velika udaljenost od centara zbivanja u njegovu sportu, a udaljen je i od obitelji.
– Mi da bismo sparirali s jakim vaterpolskim reprezentacijama i tako napredovali, moramo na put od 30 sati jer u našem okruženju nemamo s kim – rekao je Fatović. Jedan do sada nepoznat, radije recimo primjer nego slučaj, onaj je Danijela Štefaneka. Nakon što je na stranicama Večernjeg lista izašao naslov “Najbolji srpski sportaš je Hrvat, iza njega je čak i Đoković” u susjednoj nam se Srbiji uzdigla prašina pa je Davor povukao ručnu i oglasio se na svom Facebooku.
– Ja sam rođen u Srbiji i Srbija je moja država. Nikad se nisam izjašnjavao kao Hrvat ili neki drugi državljanin.
Da ga ne bi prozivali kojekakvi šovinisti, ali i oni koji sjede na izvorima njegova financiranja, najlakše mu je bilo reći da je Večernjak neke stvari dodao, a potom je svoje srpstvo prisnažio prigodom osvajanja olimpijskog zlata podigavši visoko tri prsta, objema rukama. Da još spomenemo sportaše rođene na tlu Hrvatske koji su osvajali medalje za Jugoslaviju, pa onda i Hrvate iz drugih država bivše SFRJ koji su osvajali medalje za Hrvatsku, popunili bismo valjda sve stranice ovih novina. Nesporno je, gdje god i za koga god nastupali, sportaši hrvatskog porijekla donosit će pobjede i medalje.
Jure Čuvalo i Stipe Miočić?...Hrvatska istetovirana na srcu koje kuca za Hrvatsku.