Iza Bandića ostaje nedovršen stadion i rasulo u Ciboni

Ništa u životu Milana Bandića nije slučajno. Taj najpoznatiji Hercegovac u Zagrebu, prije no što će sjesti u gradonačelničku fotelju (iako zagovaram tezu da bi gradonačelnik trebao biti rođeni Zagrepčanin), najprije je tražio način da se dopadne Zagrepčanima. Pa je lista obećanja bila prilično bogata, a glavni aduti bili su: izgradnja i modernizacija grada u kojem će se otvoriti velik broj radnih mjesta, ne prevelike obveze građana u porezno-prireznom sustavu te dovršenje nogometnog stadiona u Maksimiru koji mu je dr. Franjo Tuđman ostavio u amanet. Iako kad je dolazio s bijelim naramkom u Zagreb još nije bio siguran navija li za splitski Hajduk ili za zagrebački Dinamo, vrlo je brzo shvatio da mora napamet naučiti "Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad, Dinamo slavi..." te se nakon nekoliko godina ipak sjetio i priznao da je od malih nogu, šećući hercegovačkim kamenom i kršem, navijao za plave.

Dupli pas s Mamićem

Milan Bandić donedavno je bio 'član crvene partije'. No, gledano politički ozbiljno, ni bivši šef Ivica Račan ni mladi Zoran Milanović nisu na njega ozbiljnije računali. Račan ga je 'parkirao' u grad, a Milanu je to zapravo odgovaralo jer je njegova najveća 'partija' – vlastita korist i vlastita promidžba. Ne može se reći da nije probudio uspavani grad, da se nije podno Sljemena gradilo i zidalo, ali, naravno, uz budno Bandićevo oko u svakoj važnijoj transakciji.

Kako su godine prolazile, tako je i gasnuo žar za dovršenjem Dinamova stadiona. Iako je u početku Dinamov izvršni dopredsjednik Zdravko Mamić često prozivao i gradonačelnika i državu jer samo gledaju u maksimirsko ruglo, Bandić je to rješavao 'pogurancem' od 40 milijuna kuna. U to vrijeme, prije prodaje trija fantastikus (Modrić, Eduardo, Ćorluka) – bio je to golem novac za Dinamo. Od tih 40 milijuna na godinu, dio je bio namijenjen za održavanje i ulaganje u stadion, no zapravo je to bila samo farsa. Bandić i Mamić odigrali su bolji 'dupli pas' od Bobana i Šukera – kada bi znatiželjni novinari pitali što će biti sa stadionom, Bandić bi taj 'vrući krumpir' prebacio na Markov trg i Vladu.

Bandiću je Dinamo uvijek bio sportska formula 1, drugim sportovima znao je udijeliti dio gradskog novca, no on je u usporedbi s punjenjem 'plavog sefa' zanemariv. Pa tako danas dvostruki europski prvak Cibona grca u dugovima, igrači nemaju 'ni za kikiriki'. No i to je lako objašnjivo. Bandiću taj 'mlitavi klub' koji od 1987. godine nema prave navijače nikada nije bio zanimljiv jer nema kao u Maksimiru potentnog glasačkog korpusa o kojem je Bandić ovisio u prošlosti, a također i u skoroj budućnosti. Zanimljivo, Bandić nikada nije 'jašio' nad problemom Dinamovih huligana. Dapače, on je otvarao elitne prostore u Draškovićevoj i Vlaškoj za one koji manje 'Čuvaju ovaj grad', kako grafit na Jadranskom mostu kaže, a više ga sramote.

Dok je jačao svoj utjecaj, u Bandiću je rapidno rasla malograđanska nezasitnost. Pa je tako na krilima velikih uspjeha famozne sportske obitelji Kostelić na Sljemenu napravio 'skijaški Wimbledon". Već šestu godinu u tri se dana potroše milijuni kuna, uglavnom zagrebačkih poreznih obveznika, za najskuplju i najotmjeniju, ali i neodrživu skijašku utrku.

Od NK Zagreba napravio je NK Ero, Medićevu prćiju kojoj se protive navijači, gledatelji, bivši igrači. No i tamo je građevinski poduzetnik Medić postavljen da kontrolira savršen poslovni prostor na mjestu gdje je danas stadion u Kranjčevićevoj.

Imao više koristi od sporta

I tako, dok se 'naš Mile' nezaustavljivo penje prema Pantovčaku, iza sebe ostavlja nedovršeno ruglo i referendum s pitanjem – stadion u Maksimiru ili na Kajzerici. Ostavlja rasulo pod Tornjem i sve manje novca za razvoj sporta. Ostavlja općenito sport kojemu nije dao baš previše, ali od kojega je svih ovih godina imao prilične koristi.