Hrvatska bronca sa SP-a navršila je dvadeset godina, sazrela je "za fakultet" ili "za ženidbu". Očito, slavit ćemo i 'zlatni pir', kad bronca iz Toronta '94. zaokruži pedeset godina. Dvadeset godina je prošlo i 20 godina mi se durimo, brundamo i gunđamo da nam pripada više nego što nam košarka vrijedi na svjetskoj sceni.
Pa i te 1994. nismo veličali broncu jer smo bili uvjereni da možemo više, da smo druga sila iz SAD-a i da je bogomdano pravo Hrvata da igraju velika finala protiv NBA selekcija. A velesila između obruča odavno nismo i morat ćemo se pomiriti da je prekrasan uspjeh što smo se ugurali na najveću scenu kao što su SP ili Olimpijske igre.
Sve je to sažeto u Repešinoj izjavi "Tko voli, nek' izvoli. Tko hoće, sutra može preuzeti moj posao". Dakle, budimo zahvalni Repeši, njegovom stožeru i igračima što uopće žele igrati za Hrvatsku, što zbog toga pate njihove klupske karijere i obiteljski odmori. Reprezentacija funkcionira kao DVD, dobrovoljno vatrogasno društvo, i po tom kriteriju sretni smo što su se svi odazvali i bili maksimalno motivirani. Kako im onda bilo što zamjeriti, oni su htjeli najviše.
Repeša je vrijedan stručnjak, obrazovan, ali za svjetski rezultat treba i nešto više. Ono nešto što razlikuje vrhunske stratege od "štrebera". Trener s urođenom žicom, znalac, sigurno ne bi gubio vrijeme da pohrvati Lafayetta, prosječnog playa koji nam nije donio ništa ni u obrani, ni napadački, ni taktički... To je potvrda starog pravila – limitirani treneri vole imati limitirane igrače.
Ali eto, i Lafayettu moramo biti zahvalni jer je uopće htio igrati za Hrvatsku. Da imamo bolje, nemamo. I zato je izlišno tražiti teoriju da bi košarkaški guru kao što je Novosel iz najboljih dana, majstori kao što su Obradović, David Blatt ili grčki izbornik Katsikaris, pa i vispreni Aco Petrović, s našom talentiranom selekcijom učinili više.
Kakav rezultat,takav i trener.....pa sam je radio izbor igrača i sam ih je pripremao za ???? Jaaaako loš rezultat prije svega !!!!!