Nogometnu reprezentaciju Irana u posljednjih su 25 godina vodila četvorica hrvatskih trenera – Stanko Poklepović, Tomislav Ivić, Miroslav Blažević i u dva mandata Branko Ivanković. No sada su dobili novog nasljednika Hrvata, 51-godišnjeg Dragana Skočića, bivšeg trenera Rijeke – a Skočić će Iran voditi u nastavku kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2022. godine. Osim Rijeke, Skočić je u trenerskoj karijeri vodio Interblock, Al Arabi, Al Nassr, Malavan, Foolad, Khooneh be Khooneh i Sanat Naft, a na klupu Irana stigao je nakon odlaska Marca Wilmotsa, bivšeg izbornika Belgije. Sa Skočićem sam se našao u Teheranu, a u ekskluzivnom intervjuu govorio je o nogometu, životu u Iranu, ali i o politici.
Kako ste uopće došli na mjesto izbornika iranske nogometne reprezentacije?
Godinama sam ovdje sam radio dobar posao, ali mislim da je to ponajprije zato što jako dobro poznajem iranski nogomet. Mislim da je to prevagnulo.
Koliko dugo živite u Iranu?
Već sam pet godina ovdje, s tim da sam živio i na sjeveru i na jugu. Prije toga radio sam u Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, igrao sam u Emiratima, tako da mi je poznat Bliski istok. Puno je predrasuda o Irancima, ali to je potpuno neznanje, a dosta je tu i manipulacija, pogrešne politike izvana, puno pritisaka. Iranci su divni ljudi. Ovdje ima automobila o kakvima u Hrvatskoj samo sanjaju, restorani su puni i čeka se u redu za slobodan stol, muzika je svuda. Mislim da ljudi ne poznaju dovoljno Iran, što mi je jako žao jer ova zemlja ima veliku povijest. Bio sam s našim veleposlanikom koji mi je dosta govorio o poveznicama Hrvata i Iranaca, ja se ovdje osjećam stvarno dobro. Iran je najnormalnija zemlja.
Dakle, sviđa vam se život u ovoj zemlji?
Mogu reći da sam putovao dosta po svijetu, ali za mene je Iran najgostoljubivija zemlja u kojoj sam bio. I to ne kažem zato što sam sad tu. To je stvarno istina. Ljudi te lako prihvate. Nemam nikakvih problema, ja se ovdje osjećam sigurnije nego u nekim zapadnim zemljama. Naviknuo sam se na njihov život. Jedino možda promet, tu je takva gužva... Njihov nogomet pomalo sliči njihovu prometu, kao neki organizirani kaos.
Sviđa li vam se njihova hrana?
Ovdje je dosta toga povezano s kebabima i jede se puno mesa. Ništa mi ne može zamijeniti našu hranu jer imamo puno veći izbor, ali dobro je i ovdje. Navikao sam se i nemam problema.
Što se od vas očekuje na čelu iranske reprezentacije?
Uvjet je da se prođu kvalifikacije. Iranska je reprezentacija u nezavidnoj poziciji jer je izgubila dvije utakmice prije mojeg dolaska. No nadam se da će biti sve u redu i da ću napraviti dobar rezultat.
Počeli ste žestoko i radno?
Naravno, jer nema se puno vremena. U dva tri-dana analizirao sam puno utakmica. I prije mi je već otprilike bila jasna slika, a sada sam ušao malo dublje u analizu jer to mi je sada posao. Svaki dan analiziram po 12, 13 sati i imam već jasnu sliku. Sada je pitanje za što ćemo se odlučiti. Znamo gdje smo dobri, a gdje smo loši. Sliku smo sklopili i sada idemo tražiti rješenje.
Došli ste iz kluba koji je bio na četvrtom mjestu?
Da, bio sam u Sanat Naft Abadanu, klubu koji prije nije bio na tim pozicijama, a i u ostalim klubovima postigao sam najbolji rezultat u njihovoj povijesti.
Svojedobno ste rekli da ste prvi nogometaš iz samostalne Hrvatske koji je otišao igrati u inozemstvo?
Ja sam otišao te ratne 1992. godine. Postojao je Nogometni savez Jugoslavije i svi igrači koji su odlazili preko njega mogli su lako dobiti novac od odštete. Ja kao Hrvat, koji ima svoju obitelj i cijeli život tu živi, nisam se za to odlučio i iz Rijeke sam otišao u Španjolsku, u Las Palmas. Čekao više od 25 dana da bi UEFA priznala Hrvatsku kao članicu, a moj je slučaj bio prvi transfer koji je umalo propao. Španjolci nisu ni znali gdje je Hrvatska. Mislili su da je to dio Rusije. Malo-pomalo, mislim da je i sport puno pridonio tome da se Hrvatska počne shvaćati kao država o kojoj se sve više zna.
Pratite hrvatsku nogometnu ligu?
Moram priznati da je u posljednje vrijeme baš i ne pratim jer puno radim. Pratim samo kada su derbiji, kada su se igrale europske utakmice, kada je igrala moja Rijeka, Dinamo sam isto pratio u Ligi prvaka. Nekada se jednostavno nema vremena za to.
Što se događa u našem nogometu? Imamo puno talenata iako ne ulažemo puno u infrastrukturu.
Iako mala, mi smo nogometna zemlja. Infrastruktura je veliki problem. Mislim da bi sve trebalo biti na puno većem nivou, vidi se da mi dobro radimo, imamo dobre trenere, dobre igrače, jednostavno smo nogometna zemlja i imamo to u krvi. Što je najvažnije, imamo jak karakter koji bih ja volio prenijeti ovamo, da stvarno doživljavamo reprezentaciju, da se borimo za nju, da je osjećamo. Volio bih prenijeti taj transfer iranskim igračima da oni igraju kao hrvatski kada igraju za svoju reprezentaciju.
Kada povučete paralelu između naše i njihove reprezentacije – imaju li oni kvalitetu?
Imaju. Oni su najbolje rangirana reprezentacija u Aziji. Odlazili su na svjetska prvenstva. Iran je perspektivna zemlja, ljudi vole nogomet i potreban je samo rad. Tu se može puno toga napraviti.
Može li Dinamo ponoviti prošlogodišnji uspjeh, s obzirom na to da je otišao Olmo i još neki važni igrači?
Dinamo je svih ovih godina dobro radio, uvijek planski, igrači su odlazili, a novi dolazili. Gledajući prijašnje godine, ne sumnjam da neće i ove godine.
Mislite li da se situacija promijenila odlaskom Mamića ili dolaskom Bjelice u Dinamo kao nogometnog stručnjaka, sami ste rekli da treba imati karakter, biti jedinstven?
Definitivno je bio ključan trener. Ne poznajem dovoljno situaciju u Dinamu i ne bih se miješao u unutarnje stvari kluba. Bjelica ima određeno iskustvo, jako je motiviran i mislim da je njegov dolazak odličan za Dinamo.
Što se događa s Rijekom?
Rijeka će uvijek biti negdje u vrhu, što je najnormalnije. Ja, kao Riječanin, jedino zamjeram što je Rijeka kao klub, iako je posljednjih godina postigao puno uspjeha, puno radio na imidžu, a malo na identitetu. Mislim da su identitet ipak domaći igrači i da se prilično zapostavilo riječke igrače što po meni nije dobro za klub. Za jedan klub, zbog identiteta, važno je imati domaće igrače.
Kao trener, kako ste doživjeli ono što su radili Bišćanu?
Svatko u životu napravi neku grešku. Ja to ne gledam tako. Armada to jednostavno nije mogla oprostiti, ali Bišćan je to napravio u mladosti kao igrač. Mislim da je on korektno radio svoj posao i izdržao jedan veliki pritisak.
Rujevica ili Kantrida?
Kantrida uvijek, i to KANTRIDA s velikim slovima.
Vjerujete li da ćete se vratiti?
Realno, to je moj klub, ali na Rujevici nikada nemam taj osjećaj. Ništa ne može zamijeniti Kantridu.
Rijeka je postala Europska prijestolnica kulture, kako gledate na ovo prepucavanje vezano za jugoslavensku zastavu?
Rijeka je grad koji uvažava svakoga i nema potrebu naglašavati da smo mi hrvatski grad i da poštujemo sve ostale. Stvarno ne razumijem u čemu je problem. Ako je to bila provokacija, ne bih htio previše ulaziti u to. Ali mogu reći da, ako smo mi grad kulture, onda moramo puno više voditi računa o svojoj kulturi, imati puno više kazališnih predstava, imati jednu koncertnu dvoranu i takve stvari. To je kultura. Kao Riječaninu, osobno mi je zasmetala izjava bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o Rijeci kao rezervnom klubu za srpske klubove. Igrao sam u tom klubu, igrao sam u jugoslavenskoj ligi i mislim da to nije trebala izjaviti, samim time što je i ona s tog područja. Jako me je to zasmetalo. Ona je to rekla u Splitu, ne znam s kojim ciljem, možda ishitreno i nepromišljeno. Ja sam igrao u tom klubu i nikada se nisam osjećao kao da sam u rezervnom klubu Partizana.
Je li ta izjava bila dodatan motiv da Rijeka glasa protiv nje?
Možda je ona računala na to da je Rijeka uvijek nekako opredijeljena za SDP i da joj neće nešto posebno naškoditi takva izjava. Ali mislim da je za osobu s tog podneblja takva izjava bila jako loša.
Novi predsjednik Hrvatske je Zoran Milanović, mislite li da će uspjeti nešto promijeniti?
Ako je njegov slogan bio “normalno”, stvarno očekujem da bude bolje. Nevezano za to je li riječ o Zoranu Milanoviću ili nekome drugome. Mi smo kao reprezentacija, borimo se za svoje boje, ali između sebe pravimo neke razdore. Očekujem da budemo normalna zemlja, bez korupcije, s dobrim sudstvom, socijalno osjetljiva. Jedna normalna zemlja sa svojim vrijednostima, koje polako gubimo.
Pratite našu reprezentaciju?
Naravno da pratim. Što se tiče sporta napravili smo neke velike stvari i izašli iz prosječnosti. To je bilo dobro i za državu i za naše prepoznavanje u svijetu.
Čujete li se sa Zlatkom Dalićem?
Ne čujemo se. Mi smo igrali jedan protiv drugoga i dobro se znamo, ali se ne čujemo. Iako nemam kontakt s njim, svakako ga podržavam, kao i reprezentaciju.
Je li Luka Modrić u svijetu danas prepoznatljiviji od Šukera, Bobana?
Modrić je danas jedna od najprepoznatljivijih osoba iz Hrvatske. Ne trebamo govoriti o Real Madridu i o tome koliko je to megaekipa, sigurno je da i to pridonosi ugledu naše države. Uvijek kažem da je Španjolska puno toga napravila pomoću sporta.
Treba li promijeniti politiku u našim klubovima iz kojih odlaze mladi igrači, s oko 19 godina, i na kraju se potpuno izgube, recimo Marko Pjaca i Marko Rog?
Jednom je netko u Španjolskoj rekao da je to zanimljiva politika da se prodaju mladi perspektivni igrači, a da ih zamjenjuju loši igrači. To je obično tako. Na žalost, mi smo osuđeni na to. To su sigurni prihodi. Prodaja igrača je nesigurna, ali to je spašavanje stvari u ovim vremenima koja su stvarno teška. Sigurno da je teško klubu preživjeti bez tog igrača, ali teško je preživjeti i bez tog prihoda. Sponzori i TV prava su minorni. Ja sam studirao i završio sportski menadžment pa nešto znam o tome. Smiješno je bilo, recimo, prije godinu-dvije da je kompletan novac od TV prava koji je primala prva nogometna liga u Hrvatskoj bila kao deset minuta jedne premijerligaške ekipe u Engleskoj. Vidite o čemu je riječ. Teško se može preživjeti, i to jedino prodajom igrača, a to sigurno nije dobro. Uz infrastrukturu to je rak-rana hrvatskog nogometa.
Nacionalni stadion, da ili ne?
Ja sam za nacionalni stadion, ali i za to da savez svakako uvijek bude pri ruci i rješava nogometnu bazu, stadione, da se stadioni samofinanciraju. Ima tu dosta problema. Svi klubovi imaju lošu infrastrukturu. Meni puno puta kažu kao: “Hej, opet ti ode u egzotiku”, a zapravo je egzotika tamo kod nas, kad se pogledaju stadioni. Kad ovdje pogledam, Azadi jest stari stadion, ali ima toliko novih, recimo u Isfahanu, Meshadu, a to su top stadioni.
Hoće li uvođenje VAR-a kod nas poboljšati suđenje?
Loše suđenje puno sam puta osjetio na svojoj koži kao trener Rijeke. Nadam se da će uz VAR pogreške biti svedene na minimum. Kod VAR-a se gubi neka esencija nogometa, kad padne gol, pa ono veselje, pa pregled VAR-a... Ali s druge strane bilo je štetnih odluka, nepravednih golova, gubljenja utakmica. Sada bi se trebalo to sve puno unaprijediti i biti puno poštenije.
Da dobijete poziv iz Dinama, Hajduka, Rijeke, biste li se vratili u Hrvatsku?
Već sam bio dva puta trener Rijeke i nikad ne reci nikad, ali za sada se ne vidim u hrvatskom nogometu. Jednog dana možda. Ja priželjkujem neku funkciju u Rijeci, sa skupljenim iskustvom. Volim taj klub, odrastao sam u njemu i u dogledno vrijeme vidim se na nekoj funkciji u Rijeci, ali to je sad još jako, jako daleko. Uvijek čovjek pokušava biti bolji. Ne uspoređujem se ni s kim, nego samo sa sobom od prije. To je moj cilj, biti bolji svaki dan. Najveća je kvaliteta čovjeka da se mijenja, a ja se pokušavam mijenjati tako da radim na sebi i imam veliku ambiciju, što nikad nisam krio. Ali, nisam čovjek koji ide parkom i gazi cvijeće. Recimo, Španjolska je zemlja u kojoj bih volio završiti, tamo sam igrao, govorim španjolski, imam određene kontakte i to bi mi bila želja.
Nije samo rezervni klub, već rezervni i grad