Stidljiva najava iz listopada 2001. godine sugerirala je tek nadu. Janica je tada bila u bolesničkom krevetu u klinici dr. Schrenka u austrijskom Schrunsu. Braniteljica naslova pobjednice Svjetskog kupa čekala je neizvjesnu sezonu, već tada je bilo jasno da će propustiti početak sezone, a Ante Kostelić Gips poručio je da je glavni cilj nastup na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju, s kojih bi se rado vratili s jednom medaljom.
Tri operacije u 6 mjeseci
Janici Kostelić bila je to treća operacija koljena u šest mjeseci. Četiri i pol mjeseca kasnije, 22. veljače, na stazi u Park Cityju one njezine kečke ispod kacige jurile su veleslalomskom stazom. Već tada bila je vlasnica dviju zlatnih i jedne srebrne olimpijske medalje. U ciljnoj ravnini nestrpljivo je Janičinu posljednju vožnju na Zimskim olimpijskim igrama 2002. godine iščekivala njezina velika suparnica Anja Paerson iz Švedske. Bila je prva, samo se mogla moliti da Janica neće izdržati pritisak veleslaloma, discipline u kojoj nikada nije bila na pobjedničkom postolju. Nikada među prve tri, a onda – olimpijsko zlato. Janica je jurila poput bolida, sunce je sjalo, snijeg je prštao, a ona je uživala... Ljuta rivalka iza nje ostala je više od sekundu i pol, 20-godišnja klinka, koja je prve snježne korake napravila na Sljemenu, pokorila je svijet.
Nije bilo druge, Anja Paerson bacila joj se u zagrljaj priznavši poraz, a Janica i njezine kečke mahale su Hrvatskoj. Kakav trenutak za povijest. Taj veleslalom bio je samo potvrda nečega nevjerojatnog, neponovljivog, čudesnog...
Bilo joj je tek 20, ta mala, naša Janica, koju smo svi tako prigrlili, bila je senzacionalna. Taj trenutak osvajanja treće zlatne medalje u Salt Lake Cityju, te njezine kečke koje suvereno vladaju svijetom i jurišaju u pobjede ostat će nam zauvijek u sjećanju.
– Ne znam što se događa, iznenađena sam. Ne osjećam se kao najbolja skijašica svijeta, pa ja sam samo obična djevojka – nešto kasnije kazala je Janica.
Da, takva je uvijek bila naša Janica, skromna, i omiljena u svakom domu. Ali i vladarica svjetskih skijaških staza, snježna kraljica. Ili kako će pjesma o njoj kazati: "Kad zagrmi s juga i sa sjevera, cijela zemlja zna, ide Janica... Kad zagrmi s juga i sa sjevera, to je Hrvatska, to sam ja".
Taj veleslalom bio je kruna najspektakularnijih hrvatskih sportskih dana. Osam dana trebalo joj je da napravi nešto što nikada više nećemo doživjeti. Iz bolničkog kreveta do četiri olimpijske medalje. Kečke su krenule 14. veljače 2002. godine, osvojila je zlato u kombinaciji, pa je 17. veljače u superveleslalomu osvojila srebro. Slalom, koji je bio njezina kraljevska disciplina, bio je predoređen za zlato, ta ako je i bilo tog 20. veljače. I sve to postigla je skijašica iz zemlje u kojoj gotovo da i nema prave skijaške staze.
Taj Ante Kostelić Gips zaista je čudotvorac, napravio je nešto što prelazi granice ovozemaljskog. Janica i Ivica bili su pod njegovom paskom od malih nogu, znao je što radi u svakom trenutku. Od spavanja u kombiju na europskim ledenjacima do skakanja s visokih stijena na Mljetu kako bi im odagnao osjećaj straha. O Gipsu, Janici i Ivici napisane su knjige, o njihovim karijerama snimljen je film... Uvijek posebni, nekako svoji. To su Kostelići. Ili kako je jednom Ivica pričao o sestri:
– Ona je strašna. Faca. Među skijašicama, ali i skijašima, nema nikoga tko je mentalno jači od nje, to je njezina ogromna snaga na natjecanju. Janica je odlična, malo zvrckasta i na svoju ruku, ali je sjajna osoba.
Nakon Janičina uspjeha u Salt Lake Cityju, kečke su postale omiljena frizura u Zagrebu. Pola je grada u veljači 2002. godine nosilo "kečke", svi su čekali Janicu, stotine tisuća ljudi izišle su na ulice kako bi se naklonile snježnoj kraljici. A Janica, s onim svojim prepoznatljivim osmijehom, kao da nije vjerovala da se sve to događa.
Na Trg bana Jelačića došla je fijakerom, a koji sat ranije pilot Croatia Airlinesa, vozeći Janicu, napravio je krug iznad Sljemena u njezinu čast. Hrvatsku je zahvatila "janicomanija", primala je pozdrave i "s Marsa" kao potvrdu da je napravila čudo i da jednostavno nije s ovog planeta. I u trenucima najveće slave ostala je ista, jednostavna, naša Janica.
Odlazak s 25 godina
– Ne volim pričati o sebi, neka drugi procijene kakva sam. Najgluplje mi je kad netko za sebe kaže "ja sam najbolji, najljepši ili nešto slično". Volim se šaliti, volim uživati u životu, volim raditi ono što volim. Živi se samo jednom i zato treba iskoristiti svaki trenutak i raditi ono što vam je gušt. Volim biti najbolja, ali najvažnije mi je uživanje u skijanju – govorila je Janica.
Uvijek je imala jasan cilj.
– Sportski san mi je olimpijska medalja, to je nešto posebno i vrhunac karijere svakog sportaša – govorila je Janica. Taj sportski vrhunac doživjela je čak šest puta, medaljama iz Salt Lake Cityja dodala je i zlato i srebro sa Zimskih olimpijskih igara u Torinu 2006. godine.
Najveća od najvećih. I jedna od rijetkih koja se oprostila na vrhuncu. Janica je prestala skijati s 25 godina. Već tada bila je često ozlijeđena, oni pedantniji izračunali su da je dvanaest puta bila na operaciji.
I po tome je posebna. Naša Janica. Neponovljiva...
>> 'Spusti se, Franjo': Arapović je zakucao i malena Hrvatska je povela protiv moćnog Dream Teama
>> Legendarna pobjeda: Kako je Jarni golom Njemačkoj otvorio vrata raja...
bobance 70..nije valjda da ti je mama nakaza!