Janičin spomenik za budućnost

Ante Kostelić rekao je pravu istinu. Sve je to ništa ne ostane li zauvijek ovdje. Onoga trenutka kad Kostelića više ne bude u Svjetskom kupu, onoga trenutka kad hrvatsko skijanje neće biti veliko kao sada, onoga trenutka kad, na kraju krajeva, Zagreb ne bude imao gradonačelnika čija će završna misija ostati ideja da bude na dva mjesta u isto vrijeme...

Sljeme je lani otvorilo prvu priču. I premda za neke stvari u životu taj prvi put i nije najsretniji, Sljeme je u tome bilo daleko iznad prosjeka. Daleko iznad prosjeka Svjetskog kupa. Nadomak milijunskoga grada plamtjela je staza koja seže u Zagorje, koja se nekako otvara Europi, kao svjetlo nekog novog vremena.

I za skijanje, svjetsko skijanje, i za Zagreb. Toga do tada nije bilo u Svjetskom kupu, Kitzbuhel i Schladming ipak su austrijske utrke prožete tradicijom i bogatom povijesti, no utrka koja živi s gradom bila je prva simbioza nečega u što se u konačnici može pretvoriti taj elitni zimski sport. Približiti ga ljudima, dovesti u gradove, senzibilizirati navijače. I otploviti u priču koja bi negdje u budućnosti skijanje od čisto televizijskog sporta mogla pretvoriti u vruću navijačku strast.

Negdje u Italiji, negdje u SAD-u ili Francuskoj to je posve nemoguće provesti. Zagreb je nakon prve, inicijalne utrke pokazao da je Svjetskom kupu bio potreba. Muški slalom, predviđen u kombinaciji sa ženskim za početak 2008. godine, bio bi posve logičan epilog.

No, ono na što je ciljao Ante Kostelić nije imalo veze sa svim briljantnim novostima koje je Sljeme uvelo u svjetski skijaški poredak. Sljeme kao zimski vrt jednoga milijunskoga grada, utrka kao tradicija i turistička ponuda Medvednice, koja nikada nije bila bliže stanovnicima jedne srednjoeuropske metropole, ima zadatak da ostane tu. Ako ni zbog čega drugog, premda je razloga pregršt, onda kao trajni spomenik na jednu posebnu karijeru. Za Janicu od njezinoga grada...