Ostala su još samo dva dana do početka Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. Za ljubitelje nogometa u Europi ili Latinskoj Americi to je vrhunac razdoblja od prošlog prvenstva. Za Afrikance nogomet, a posebno ovo prvenstvo, prvo na njihovu kontinentu, predstavlja mnogo više.
Nogomet je ovdje život. Ako ne i više od toga. Englezi najavljuju pokušaj osvajanja pehara i pritom naglašavaju da je vrijeme da se nogomet vrati kući. Na Otok. No, ako postoji mjesto na kojemu se lopta i 22 igrača u terenu mogu osjećati kao kod kuće, onda je to ovo. Nešto poput religije u Meksiku. Ili komunizma u Sjevernoj Koreji. Duhovnosti u Tibetu.
Cijeli Crni kontinent živi za nogomet. Od lopte koja se natjerava po slamovima velikih gradova, prašnjavim cestama, rubovima prašuma i nacionalnih parkova, ovdje dokazi da je nogomet sve iskaču kamo god se pogleda. U Johannesburgu, gradu u kojem će u petak utakmicom između domaćina i Meksika biti otvoreno prvenstvo, to se vidi čak i kada se ne gleda.
Jučer su u grad počeli pristizati i prvi strani navijači. Valjda uplašeni najavama da bi moglo biti opasno, zasad se drže tiho. Tek tu i tamo nekog Argentinca ponese južnjački zanos, pa zapjeva Maradoni, Cheu Guevari te doda i Mandelu, kao na zastavi jedne skupine. Valjda radi političke korektnosti.
Ceste dobre, vožnja grozna
A u mom slučaju razloga za veselje tijekom cijelog putovanja na afrički jug baš i nije bilo. Aerodrom u Zürichu gotovo me rasplakao. Ne, ništa se dramatično tamo nije dogodilo. Kava je bila vruća, a pivo hladno. Sve OK osim što je ponos bio povrijeđen. I to jako. Ulaziš u avion i čuješ neke poznate jezike. Društvo Slovaka ne štedi glasnice. Priključuju im se Švicarci. Dvojica Slovenaca. I onda navijači Srbije, njih desetak. Svi odjeveni u boje svojih nacionalnih momčadi.
U tom trenutku, kada avion rula po pisti i kreće prema Africi, oni se vesele kao da će je osvojiti. Kao da nema dvojbe da će pehar pobjednika završiti u ormarima baš njihova saveza. Englezi šute, ta ipak su oni jedini u toj putujućoj skupini koji se i imaju pravo tome nadati. Hrvatski novinar, ali i navijač, ovdje se osjeća kao uljez. Ako Slaven Bilić misli da su mu Ukrajinci i Englezi u kvalifikacijama odrezali krila, osobno sam pomislio kako ne bi bilo loše da ih netko odreže avionu.
Gdje je Hrvatska, pa nama je ovdje mjesto! Mantrao sam i slušao riječ za pivo i žene na svim jezicima koje poznajem. Kada me na aerodromu u Johannesburgu službenica na kontroli putovnica čudno pogledala te zatim upitala gdje mi igramo, vrisnuo sam “u Mariji Bistrici”. Sreća je jedino u tome da Afrika čovjeka brzo prebaci na pozitivu.
Ne možete se ne nasmijati kiču automobila na njezinim cestama koje krasi približno 156 zastava reprezentacija. Ili klincima koji na raskrižjima prodaju tako da se cijena može spustiti deset puta. Promet je katastrofalan, ceste dobre, ali vožnja nikakva. No, kada te takvi putovi dovedu do Soccer Cityja, čuda od stadiona na kojemu će prvenstvo biti otvoreno, e tamo ne možeš ništa drugo nego zaplesati.
Bafana, Bafana – što znači dečki, ali zapravo “ajmo naši” – ori se iz 1000 grla. Klinci skaču sto na sat. Tjeraju me da im se pridružim. Popustio sam tek jednoj Christini koja je imala nekih 40 kilograma više od mene, pa sam shvatio da su mi argumenti preslabi.
– Postat ćemo prvaci, pleši, skači – nagovarali su me. Doista mi je došlo da počnem navijati za njih. Točnije za te ljude koji stadione, a ni utakmice neće vidjeti jer su suviše siromašni. Kada vidiš da im je dovoljno i plesati u čast nogometa, ispod njegova hrama, e onda i novinarska ironija gubi zalet.
Nisu mi u onoj gužvi ništa ukrali, a mogli su. Sam bih sebi nešto izvukao iz džepova da sam bio na njihovu mjestu, a oni nisu. Zadovoljno zaključujem da JAR i nije takva tragedija kako su me posljednjih dana uvjeravali.
Lokalci u range roverima, a ne pričam o bijelcima, ipak nude sliku nekog drugog svijeta. Ljudi se većinom osmjehuju strancu, šteta što ovdje nema više Hrvata. Znam, kriv je Eduardo koji je premalo igrao u kvalifikacijama. Razmišljam tako pa nailazim na Brazilce. Piju i smiju se pa spremno pokazuju zašto pomorci najdulje ostaju baš u njihovim lukama.
Naravno, riječ je o jednoj od njih koja je čak prigodno odjenula i južnoafrički dres. Da nije naišao Hrvat, Ivica Stanković, menadžer s licencijom Fife koji već sedam godina prodaje igrače baš iz ovog dijela svijeta, tko zna kako bi to mediteransko-latinsko druženje završilo.
Svi igraju
Afrikancima je nogomet religija koju ovih dana svi slave. Svi igraju, a onih par koji to ne rade žestoko navijaju. Uostalom, koliko je dobrih igrača s ovoga kontinenta zaradilo slavu na Zapadu, bio je red dati im prvenstvo.
– Kao menadžer pomno ću gledati tko kako igra, ali ću pritom ponajprije uživati u nogometu. Žao mi je jedino što Hrvatska nije ovdje jer nam je baš tu mjesto – kaže Stanković pa zatim spremno zagrli jednoga lokalnog navijača “Bafane Bafane”. Kako se sve to odvijalo ispod spomenika Nelsonu Mandeli, njegova afrička priča dobila je na snazi.
Prvi dan sam ovdje, a već sam shvatio kako je za sve moje prijatelje zapravo dobro što su ostali doma. Naime, cijene su ovdje takve da bi zaluđenog navijača spasila samo prethodna pljačka trezora HNB-a. Hoteli po 250 eura, taksi stotinjak, hrana kao da je sva spravljena od ptičjih jaja.
Ako se ovako nastavi, do završetka prvog kruga natjecanja i sam ću završiti u nekom od slamova. Na kredit. Sreća moja što ovdje žive stotine Hrvata. Valjda će netko od njih shvatiti zagrebački slang koji priča o pogurancu i Vesni Pisarović. Većina Afrikanaca baš tako živi. I to im ne smeta da proslave njezino visočanstvo loptu. U toj mjeri da su grad uoči prvenstva okitili s više nacionalnih zastava nego što se može naći u zemljama koje ovdje igraju. Pritom mislim čak i na Sjevernu Koreju.
Lijepo je ovdje biti stranac ovih dana. Samo da nije bilo onih nesretnih kvalifikacija...
Najveca svjetska stopa kriminala..Evo vec su opljackani novinari iz Portugala,Spanjolske,Juzne Koreje..Tamo kad vide bjelca odmah vide plijen..Kad rulja navali ni policija ne moze pomoci!