Scoonie Penn ostao je na rubu parketa. Nategnuo je majicu, pognuo glavu. Na licu je bio grč. Prije nešto manje od dva sata započeo je utakmicu s tri trice u nizu i izazvao oduševljenje. Na parketu i u gledalištu. No, opet, Pennova Cibona trajala je onoliko dugo dok je živio general. Kad je nestala Pennova moć, kad je Nikša Prkačin ugurao Cibonine centre u rupu, kad je, na kraju, i asistirao, sve je otišlo u vjetar.
Znam nekoliko ljudi koji govore da je košarka poput predvidljivog seksa. Zanimljiva samo tri posljednje minute. No, ovaj put i te tri minute bile su tri minute previše, tri minute prije svršetka europske Cibonine priče gledatelji su počeli prazniti Draženovu dvoranu.
I bilo je to nepošteno. Nepošteno prema momčadi koja je napravila puno više od onoga koliko, objektivno, vrijedi. Uostalom, prvi put ove sezone optimist u meni je zamro već nakon što su ždrijebane uvodne skupine. Nisam vidio šansu za Top 16, a niti u najluđem snu nisam se nadao da bi Cibona mogla biti korak do četvrfinala. I stoga su Anzulovićevi dečki i on sam, na koncu, zaslužili naklon.
Na parkiralištu, kojih sat nakon poraza, Marin Rozić i Damir Rančić izgubljeno su hodali i vrtjeli u glavi priču. Kad su dolazili u dvoranu, zamišljali su drukčiju večer od ove u kojoj ste mogli od jada samo napucati kamenčić koji bi vam se našao na putu.
Je li san laž ako se ne ostvari? Ili nešto još gore, neka mora koja vas tjera u crnilo realnosti. Nema veze, dečki, nitko vam za ovu europsku sezonu neće skidati sve po spisku. Bili ste korak do osam veličanstvenih, bili ste korak do društva kojem vjerojatno i ne pripadate. I da, odigrali ste lošu posljednju utakmicu, ali i to je sport. Ponekad pobijediš, ponekad izgubiš, ali do velikih stvari u pravilu stižu oni koji vjeruju. Cibona se toga uplašila. I nije joj to bilo prvi put.