Josipović i Kosor za Srbe i Slovence, vi bar imate izbor

“Kdor ne skače, ni Slovenc, hej, hej, hej” poskakivat će premijerka Kosor držeći se za ramena svoga slovenskog kolege Pahora, plešući polku, te tako dajući potporu Kekovoj “reprezentanci” na SP-u. Istodobno će predsjednik Josipović primiti pod ruku svoga kolegu Tadića, pa će njih dvojica zaplesati užičko kolo slaveći golove Antićevih orlova.

Na taj mali igrokaz uoči nogometnog SP-a, oko kojeg će se sljedećih mjesec dana vrtjeti cijeli svijet, potaknule su me posljednje aktivnosti premijerke i predsjednika. Dama s brošem se posebno zbližila s europejcem podno Alpa gledajući u njemu zgodnu priliku, čovjeka koji želi Hrvatskoj pomoći da otvori schengenska vrata, a sebi priskrbi jake političke bodove. Srbijanski predsjednik Tadić je, pak, za prošlotjednog ponovnog bratimljenja Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH, nakon krvavih devedesetih, pozvao sve strane da – na Svjetskom prvenstvu navijaju za Srbiju!

Josipović je za pljesak svjetskih političkih moćnika priznao i hrvatski grijeh u ratu na prostorima te bivše jugoslavenske republike. Nekako će i pregrmjeti da navija za istočne susjede, pa i da simpatizira zapadne. Uostalom, njegova je obitelj u "zemlji svih naroda i narodnosti" živjela vrlo dobro.

Globalna nas politika, eto, gura u nove balkanske asocijacije, u mnogim društvenim granama funkcioniramo vrlo dobro, a iz svijeta nam poručuju – bez susjeda je suživot nemoguć. Pa kad se političari bratime, kada velike i male tvrtke međusobno surađuju, kada hrvatska i srbijanska mafija savršeno funkcioniraju, zbog čega i običan puk ne bi napravio napor i u sljedećih mjesec dana ne bi navijao za – susjede.

Srećom, narod, koji je prerano oprostio Slavenu Biliću neuspjeh u proteklim kvalifikacijama pa i sada pjevuši "I dok je nered i dok je šteta, ti si za mene prvak svijeta", ovom prilikom ima ipak nekakvu opciju. Hrvatski navijač tako neće navijati za Srbiju i Sloveniju, reprezentacije koje najviše prezire, već će, izbjegavajući stres koji nudi nastup vlastite reprezentacije, moći uživati u nogometu. Jer, ionako nema navijačke strasti, za nekog drugog se ne navija, samo ga se simpatizira.

No, i nakon južnoafričkog prvenstva nogomet će se igrati. Reprezentaciju čeka novi izazov – kvalifikacije za EP 2012., u najlakšoj skupini.

I dalje čekamo to Dinamovo proljeće u Europi i Hajdukov konačni iskorak. Da ne bismo za dvije ili četiri godine opet naricali nad svojim porazima, pomoć nam je potrebna više od premijerke, a manje od predsjednika države. Za početak, a čini se da su odgovorne službe na dobrom tragu, vrijeme je da se svi nogometni kriminalci privedu sudu pravde. Da se pohvataju ljudi koji su namještali, muljali i nogomet gurali u propast. Zatim bi država morala napraviti plan te sagraditi nacionalni stadion. Model treba pronaći. Ili da netko, poput magnata Todorića, sagradi stadion i on bude u njegovu vlasništvu i zove se – Agrokorova arena. Ili da ga otplatimo svi zajedno na razuman, dulji rok. Potrebno je i omogućiti potpunu privatizaciju nogometnih klubova, što bi u nekim nogometnim sredinama bio pravi spas.

Treba nam novo vodstvo nogometnog saveza, koje će stabilizirati sustav natjecanja u prvoj ligi a potom i u svim ostalim ligama. Treba nam i francuski model nogometnih škola, jer na našim prostorima nogometni talent ne presušuje. Dječaka ima, eto pojavila se dobra generacija igrača do 19 godina, no za sve je uvjet da politika i državni aparat pomognu. Kako ne bismo opet jednom u budućnosti morali uz vlastitu reprezentaciju tražiti neku drugu za koju ćemo navijati.