Joško Jeličić je točno ono što treba hrvatskim medijima, a Gattusa je spustio - malnarovski

O statusu hrvatskog klupskog nogometa na europskoj sceni, onoj koja je jedina mjerodavna za procjenu njegove kvalitete već smo napisali tomove i tomove sabranih djela koja iz godine u godinu, iz izdanja u izdanje završavaju s bolnom grimasom na licu. Hajduk ispada od Gzira, Tobola i Ružomberoka, Osijek od, valjda ću to dobro napisati, Kizilžara, Rijeka od tek nešto renomiranijih Elfsborga i ljubljanske Olimpije... Dinamo, čast našem jedinom izuzetku, gura dobro te na taj način nosi hrvatski koeficijent na svojim plećima. Da nema plavih, svaki izlazak naših klubova u Europu završio bi prije no što se djeca s ljetnih odmora vrate u školske klupe. Što i nije loše, jer barem djeca ne moraju preko tjedna, dok se igraju europske utakmice, dugo ostajati budna pred televizorima.

Bitno da se mi među nama samima volimo hvastati da je HNL čudo nad čudima. Nema tko se redovno ne upreže ne bi li dočarao svu silnu neizvjesnost oko utrke za naslov prvaka, veliku borbu za četvrto mjesto ili za ostanak u hrvatskoj nogometnoj ligi. Realno, HNL je svoju jačinu izgubio kad i sve ostale lige u našim loptačkim sportovima. Točnije, kad je novac preuzeo primat u odnosu na sve drugo u sportskom smislu. Nije slučajno da smo u romantično sportsko doba imali europske prvake u rukometu, košarci, vaterpolu, dobre rezultate u odbojci... Otkako se igra samo za ugovor, a ne i za srce, boje kluba kojeg voliš i kojemu si odan, nemamo ništa. A nemamo ništa samo zato jer nemamo para.

Klupski nogomet nam je u banani, osim sveukupno možda desetak igrača koji u tom HNL-u odskaču po kvaliteti. A uoči svakog kola imamo najave derbija, utakmica koje realno, gube na značenju jer tih i takvih debija u kojima međusobno igraju Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek imamo 24 u sezoni. I nakon svake utakmice slušamo iste stvari. Nije još gotovo, ima još do kraja prvenstva, ove utakmice ništa ne odlučuju, moramo se malo odmoriti pa za tjedan dana pobijediti Goricu ili Istru jer i oni danas igraju nogomet, a lopta je, ne biste vjerovali, okrugla.

I onda dođe Joško Jeličić. Čovjek koji je u karijeri igrao za Hajduk i Dinamo, koji je igrao vani, koji zna nogomet i koji, a to je za njegov sadašnji posao najvažnije, zna pričati i zna pričati ono što narod voli čuti. A narod u Hrvatskoj voli žutu boju. Tračevi, ogovaranja, tko s kime spava, tko se u koga zaljubio, tko ima kakvu torbicu i tko je kupio novog psa. Jeličić, kao javni predvodnik "novih medija po mjeri Hrvata" zna da se svaki njegov nastup pred kamerama dobro prati. 

Da nema njega, prosječni Hrvat koji bi u to vrijeme radije gledao Gospodina Savršenog nego HNL-emisiju, nikad ne bi ni znao tko je Wilfried Kanga. Ne bi znao niti nosi li taj spuštene hlačice i ima li išta što mu ih može držati za tijelo. Da nema njega, ne bi tko imao dati realan komentar na igru Hajduka koja je, zorno se to vidjelo u Rijeci, sve samo ne šampionska. Ne bi tko imao ni "pecnuti" Dinamo kad im ne ide. Sve bi bilo strerilno, sterilnije od suludo nepotrebnih i beskrajno dosadnih press-konferencija prije svake utakmice.

Jeličić nije svađu s Gennarom Gattusom koja je, po provjerenim podacima prijatelja s toga medija porušila sve rekorde po čitanosti i gledanosti toga dana na portalima i društvenim mrežama nositelja prava na prijenose HNL-a, pripremao planski. Ona se dogodila samo iz razloga što je nekome, u ovom slučaju je to bio Gattuso, zasmetala istina. Gattuso, iako nije Hrvat, na pravi se način uklopio u ovo podneblje. Prosječni Hrvat, jelte, ne gleda Gospodina Savršenog jer je intelektualno iznad te razine. Kad ga ulovite da laže, brani se da je prilikom okretanja na broj 3 na daljinskom upravljaču, pomislio da tako okreće na kulturni i civilizirani HTV 3, a ne na broj kanala koji kod većine providera, a i na zemaljskim antenama, emitira Savršenog.

Gattuso nije Hrvat, ali ga strašno pogađa istina o Hajduku koji ne igra ništa. U stvari, kako bi to rekao pokojni Željko Malnar u jednom od svojih najbritkijih obraćanja naciji u rano nedjeljno jutro, ne boli ga istina, nego je boli što ju je čuo. Joško Jeličić je, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog istine o sebi i drugima, blago hrvatskog javnog etera. Trabunjanje o golu više i posjedu manje, ma općenito o HNL-u nikog ne zanima.

Ljudi koje vrhunski nogomet inače zanima, dok je HNL okrenu na reality program ili upale Netflix. Ovako barem pogledaju Jeličića.