Jedna možda pomalo nespretna izjava koja zasigurno nije izrečena ni u pravo vrijeme, a možda ni na pravu adresu, opet je uzburkala atletske vode. Naime, Edis Elkasević, trener Sandre Perković, nakon što je ona osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu u Dohi, rekao je u jednom trenutku da je nezadovoljan što Hrvatski olimpijski odbor dvostrukoj olimpijskoj pobjednici financira jednog trenera, a Blanki Vlašić dvojicu. Ta dvojica su Joško Vlašić, njezin otac i trener, te Bojan Marinović. Jasno, odmah se oglasio Joško Vlašić te Elkasoviću odgovorio u nekoliko točaka.
Ako pišaš, ne radi to uz vjetar!
– Prvo, čestitke Sandri, njemu i stožeru za sjajnu broncu na Svjetskom prvenstvu u Dohi. Drugo, čudno da se nakon bronce u svom nezadovoljstvu obrušio na Blanku i njezine trenere jer je ista situacija bila i kad je Sandra osvajala zlata, ali ga tada nismo “ometali”.
Treće, čudno je i to što vrlo dobro zna što znači biti najbolji na svijetu i koliko je to u atletici teško te da Blanka sa svjetskih prvenstava ima četiri zlatne medalje (po dvije na otvorenom i dvije u dvorani) te tri srebra (dva na otvorenom i jedno u dvorani), kao i jednu dvoransku broncu. Zar je to malo? – pita Joško.
No, nije tu kraj njegovim razmišljanjima.
– Blanki pripada titula najbolje atletičarke svijeta, dva puta najbolje europske atletičarke te najbolje sportašice svijeta po izboru sportskih novinara, što u ženskoj konkurenciji nitko kod nas još nije dosegnuo. Blanka ima najvredniji atletski rezultat u Hrvatskoj – preskočenih 208 cm, samo centimetar manje od svjetskoga rekorda.
I kada govorimo o trenerima, razlika između Bojana Marinovića i mene i Elkasovića je u tome što smo mi s Blankom od samoga početka, a on je Sandru preuzeo kad je već bila najbolja. Želim mu da u godinama koje dolaze nekoga momka u bacanju kugle od 13 metara dovede do 23 metra – govori staloženo Vlašić i nastavlja:
– U atletskim krugovima normalno je da trener ulazi u postotak nagrada s natjecanja svoga štićenika i tako sudjeluje i u dobrim ishodima zajedničkog rada. Ako je takav odnos uspostavljen u njegovu slučaju, onda njegov novac nije problem. Ako to nije slučaj, onda treba pokucati na obližnja vrata.
Ima puno dobrih narodnih poslovica koje bi mogle opisati ovaj slučaj. Pada mi na pamet jedna kineska: Ako pišaš, ne čini to uz vjetar! Na kraju još jednom čestitka Sandri, njemu i stožeru na sjajnoj bronci na SP-u u Dohi – rekao je Joško Vlašić.
Usputni poznavatelji atletike možda bi pomislili da dvojica trenera ili Sandra i Blanka nisu u dobrim odnosima. Naprotiv, Blanka i Sandra bile su na jako puno zajedničkih velikih natjecanja, cijene jedna drugu i nikad nije među njima postojao ni najmanji problem.
Blanka još nije odustala
– Nisam nikada imao problema s Edisom, tako da su me njegove izjave iznenadile i začudile. Posebno me čudi da tako govori o svojim kolegama trenerima. Uostalom, Blanka je u programu za Tokio na temelju bronce s Igara u Riju. Njezin stručni stožer dobiva onoliko koliko je određeno pravilnikom HOO-a i ne vidim u tome problem.
Možda je problem što se Blanka ne natječe. Ali, vjerujte mi da je puno teže raditi sa sportašem koji je ozlijeđen i koji je u procesu rehabilitacije nego s onim koji je zdrav. Puno je tu više stresa, živciranja i muke. Blanka nije odustala od atletike, trenira i priprema se za Tokio. Što se tiče aktivnog sporta, posljednja joj je želja da nastupi na još jednim Olimpijskim igrama – zaključio je Joško Vlašić.
Joško laže, nema pravilnika koji određuje da se jednom sportašu plaćaju 2 trenera. Na kraju krajeva Joško Blanki nije trener, njen trener je Bojan Marinović, a Joško je samo tata koji vodi projekt svoje djece i voli se eksponirat u medijima. Takvih primjera u HR sportu ima mnogo, HOO sve zna, ali boli ih briga kao i svie ostale koji su u državnim firmama. Sramota je da treneri koji idu u Tokio nisu plaćeni, a treneri koji već 3 godine nisu odradili trening uredno primaju na stotine tisuća kuna. u upravljanju državnim novcem od strane državnih službenika ovo nije ništa čudno