Na Olimpijskim igrama redovito se pojavljuju i oni koje ne očekujete, a imaju u sebi nešto ekshibicionističko pa smo tako svjedočili Englezu koji skače sa skakaonice, sanjkašu iz Indije, bobistima s Jamajke te skijašima iz Senegala i Kenije. Svi oni shvatili su da na olimpijskoj pozornici egzotika ima publicitet kao i medalje.
Najpoznatiji zimski antiolimpijac svih vremena svakako je Englez Eddy “The Eagle” Edwards. Kad je vidio da od njega nikad neće nastati skijaš, Eddy se prebacio na skakaonicu. Iako je sa 82 kilograma bio 9 kg teži od prvog sljedećeg najtežeg skakača, to ga nije pokolebalo, baš kao ni to što je bio kratkovidan pa je zaštitne naočale nosio preko dioptrijskih.
Stanovao u duševnoj bolnici
Za svoj plasman na Igre u Calgaryju doznao je dok je radio kao fasader u Finskoj, stanujući u jednoj tamošnjoj duševnoj bolnici jer za bolji smještaj nije imao novca. S obzirom na to da je na Igrama bio uvjerljivo posljednji jer je skakao 20-25 metara kraće od predzadnjeg sudionika, “Orao” je postao neka vrsta sramote za sport, a istodobno i medijska zvijezda. Zbog tog medijskog kaosa vodeći ljudi svjetske organizacije potrudili su se za iduće igre postaviti takve kriterije da se takav egzotičan lik više nikad ne pojavi.
A egzotike je bilo i u drugim zimskim sportovima pri čemu nam pada na pamet indijski sanjkaš Shiva Keshavan koji se za ZOI spremao spuštajući se nizbrdicama po obroncima Himalaje.
– Mi u Indiji nemamo stazu za sanjkanje pa se ja jako puno vozim po ulicama, a kao klinci smo se spuštali u rolerskim sanjkama na kotačima – kazao je Shiva kojem će ovo biti šesti put da nastupa na ZOI na kojima mu je najbolji rezultat bilo 25. mjesto.
Za ove Igre pokušao se kvalificirati jedan vremešni gospodin, 59-godišnji princ Hubertus von Hohenlohe-Langeburg, no on ipak nije uspio postati najstariji olimpijac svih vremena. Ovaj Nijemac plemićkog podrijetla, od majke Meksikanke, rođen je u Meksiku pa po toj osnovi i nastupa za Meksiko. Štoviše, on je utemeljitelj Meksičkog skijaškog saveza, a prvi je put na ZOI nastupio u Sarajevu 1984. godine kada je u slalomu osvojio 26. mjesto.
Inače, Hubie je poznat kao umjetnik, točnije pop-pjevač, no u toj priči se nije proslavio kao ni u ovoj sportskoj. No i on je primjer kako se vrlo skroman sportski domet uz pomoć simpatija medija pretvori u medijsku eksploziju.
U Sarajevu je na skijama nastupio i Senegalac Lamine Gueye, prvi afrički natjecatelj u povijesti ZOI. U tim počecima i on je, poput Hohenlohea, bio prvi i jedini član nacionalnog skijaškog saveza, a čelnicima FIS-a bio je u stanju lagati da u subtropskoj zemlji bez snijega ima jako puno skijaša. Kao sin vođe senegalske socijalističke partije, Lamine se školovao u Švicarskoj gdje je naučio skijati pa se toliko ohrabrio da je poželio nastupiti na ZOI. Na koncu je i nastupio osvojivši u veleslalomu 57. mjesto sa zaostatkom od 48 sekundi iza pobjednika Švicarca Maxa Julena.
Afrikanaca je na ZOI bilo i među skijaškim trkačima, a upamćen je ostao prvi od njih Philip Boit. Kenijac je cijelu mladost trenirao atletiku, srednje pruge, no kada je shvatio da u njemu nema šampiona, prijavio se na natječaj Nikea koji je tražio Afrikanca kojeg će stipendirati za nastup na ZOI u skijaškom trčanju. Nakon dvije godine treninga u Finskoj, Boit se kvalificirao za ZOI u Naganu (1998.) gdje je utrku na 10.000 metara završio kao 92. od 92 sudionika zaostavši za prvim ispred sebe gotovo devet minuta. Premda je bio čak 20 minuta sporiji od pobjednika Daehlieja, Norvežanin je zatražio od organizatora odgodu ceremonije proglašenja sve dok Boit ne uđe u cilj kako bi osobno čestitao upornom Kenijcu.
Pilot helikoptera pa boba
Nemalu egzotiku u jednom zimskom sportu 1988. u Calgaryju predstavljala je i jamajkanska bob-posada o kojoj je pet godina poslije snimljen i hollywoodski igrani film. Ideja o tamnoputom četverosjedu iz karipske zemlje potekla je od Georgea Fitcha, komercijalnog atašea iz američkog veleposlanstva u Kingstonu, koji isprva nije uspijevao animirati najbolje tamošnje sprintere jer su se pripremali za ljetne Igre u Seulu. No, kada se obratio tamošnjem visokom vojnom časniku, on je predložio dvojicu najbržih vojnika-sportaša dodavši im pilota helikoptera, a potom i još dva člana – i posada je bila formirana.
Premda su u Calgary došli s namjerom da nastupe samo u dvosjedu, nakon što su osvojili 30. mjesto (ispred 10 drugih posada), Jamajčani su odlučili pokušati i u četverosjedu pa su na licu mjesta skupljali novac (prodajom majica) za četverosjed koji su na koncu kupili od Kanađana. Premda su se prevrnuli u devetom zavoju i do cilja došli naglavačke, kada su čitavi izašli iz svog boba, bili su slavljeni od 40.000 navijača.