Miroslav Cerar (78), nekadašnji sjajni gimnastičar šezdesetih, dvostruki olimpijski pobjednik u vježbi na konju s hvataljkama na Igrama u Tokiju 1964. i Ciudad de Mexicu1968. godine, bio je gost Svjetskog gimnastičkog kupa u Osijeku. Posebno je pratio finale vježbe na konju s hvataljkama, a na toj spravi podijelio je i medalje.
Radio sam 12 vježbi dnevno
– Moram priznati da dugo nisam vidio tako dobru organizaciju nekoga gimnastičkog natjecanja. Oduševila me puna dvorana, to je rijetkost u gimnastici. Inače, u Osijeku sam osvojio prvo prvenstvo bivše Jugoslavije, prije 60 godina – istaknuo je Cerar.
Bilo mu je žao kada su Ude i Seligman, hrvatski vježbači, pali u vježbi.
– Konj s hvataljkama je teška disciplina, odlučuju živci. Padovi se događaju. No, bez obzira na te padove, oni su veliki vježbači. Drugi put neće pasti pa će biti bolje – rekao je Cerar koji je u svojoj karijeri, od 1958. do 1971. godine, samo dvaput pobijeđen na konju s hvataljkama.
Na tribinama ste se družili s Janicom Kostelić, najboljom hrvatskom olimpijkom svih vremena, sjajnom skijašicom.
– Iznimno cijenim obitelj Kostelić. To što su oni napravili nije napravio nitko u modernom sportu. Ni iz kakvih uvjeta izrasli su veliki sportaši – napomenuo je Cerar.
U njegovo vrijeme sportska gimnastika bitno se razlikovala od današnje.
– U moje vrijeme vježbao sam višeboj, dakle svih šest sprava, i to obvezne i slobodne vježbe. Dakle, na jednom natjecanju morao sam odraditi 12 vježbi, a danas to nije slučaj. Tek se kasnije pojavio finale po spravama. U moje vrijeme se potpuno drukčije ocjenjivalo, a i sprave su drukčije izgledale. Posebice se to odnosi na parter, odskočne daske te na preskok. Zbog tih novosti gimnastika je postala atraktivnija i gledanija – istaknuo je.
U karijeri je osvojio više od 30 medalja na velikim svjetskim natjecanjima. Zanimljivo je da nakon završetka karijere nije ostao u gimnastici, ni kao trener ni kao član uprave nekoga gimnastičkog kluba.
– Čak rijetko i dođem u gimnastičku dvoranu. Nisam ostao u gimnastici jer me je više zanimalo pravo. Završio sam fakultet i postao odvjetnik. Od gimnastike se, realno gledajući, nije moglo živjeti. Moj sport bio je amaterski i u njemu nije bilo gotovo nikakva novca ili nagrada za prva mjesta. Bio sam dosta “načet” ozljedama pa i nisam mogao raditi kao trener jer je to zahtijevalo dobru fizičku pripremljenost – kazao je Cerar.
Umjesto gipsa – zlato
Karijeru je završio u 31. godini.
– Danas je drugo vrijeme jer pojedinac vježba samo na jednoj spravi, a u moje vrijeme svi smo morali vježbati na svim spravama. I naravno da su ozljede bile sve češće. Mi smo vježbali u puno skromnijim uvjetima, nismo imali pomoćnih sprava na treningu već smo jedan drugome asistirali – istaknuo je Cerar.
Kako nije bilo novca, ljubljanski list Nedjeljni dnevnik organizirao je uoči Svjetskog prvenstva u Dortmundu 1966. godine dobrotvorno prikupljanje novca za odlazak naših gimnastičara na to natjecanje. Na objavljeni žiro-račun počeo je stizati novac tvrtki i građana, a najveća uplata stigla je iz tvrtke Tekstil – 200.000 tadašnjih dinara.
– Čuo sam za tu akciju, ali se nikad nisam bavio financijama. Meni je bilo bitno da imam plaćene sve putne troškove i smještaj.
Bio je jedan od najvećih jugoslavenskih sportaša šezdesetih, triput je bio proglašen za najboljeg sportaša Jugoslavije.
– Mislim da sam u svom sportskom životu ostvario sve ciljeve koje sam si zacrtao. Ne bih ništa mijenjao. Eto, uz bavljenje vrhunskim sportom uspio sam završiti i težak fakultet, što nije mala stvar.
Najdraža medalja?
– Ima ih puno. Možda bih izdvojio medalju iz 1955. godine kada sam postao drugi put juniorski prvak Jugoslavije. Na treningu uoči natjecanja ozlijedio sam ruku i liječnik mi je htio staviti gips. No, pobjegao sam doma, cijelu noć masirao ruku i došao na natjecanje u Maribor kao da je sve u redu. Nitko nije znao za moj problem s rukom. Svaka vježba bila je jako bolna, no stisnuo sam zube i na kraju pobijedio. Dan kasnije, s tom rukom, pobijedio san na međunarodnom natjecanju u Trbovlju. Imao sam samo 16 godina – rekao je Cerar.
Bile ste na Igrama u Rimu, Tokiju i Ciudad de Mexicu. S kojim ste se sportašima najviše družili u olimpijskom selu?
S košarkašima, vaterpolistima i atletičarima, cimer sam bio uglavnom s hrvačima.
U mladosti ste igrali nogomet?
– Pokušavao sam ga igrati. Jurio sam za loptom, maštao da ću jednog dana biti poput Čajkovskog. I onda sam završio u gimnastici, tamo gdje je bilo najmanje novca. Nogometaši su bili najpopularniji, pogotovo nakon SP-a u Čileu 1962. godine. No, nisam bio ljubomoran na njihove milijunske zarade – zaključio je Cerar.