Južnoafrikanac koji u Hrvatskoj djecu po školama uči kriketu!

Brački je pomorac Jure Sinovčić 1891. godine sa sjemenkama lubenica otišao put Južne Afrike, trbuhom za kruhom, zaraditi šolde. Sudbina je htjela da 111 godina poslije njegov praunuk Craig Michael Sinovich (38) nedaleko od mjesta s kojeg otplovio u nepoznato, hrvatsku djecu uči ni više ni manje nego – kriketu! I to kao četvrto koljeno južnoafričke obitelji Sinovich, jedini koji se vratio na rodnu grudu.

Dok se spomenuti krug zatvarao, Jurini su nasljednici postajali imućna južnoafrička obitelj. George Anton svojedobno je bio gradonačelnik Pretorije (primio ga je papa, engleska kraljica...), a obiteljska građevinska firma trebala je graditi i jedan od stadiona za Svjetsko nogometno prvenstvo. Da ne spominjemo da imaju vlastiti kvart u predgrađu Pretorije, nazvan Sinoville.

– Želio sam vidjeti gdje je sve počelo, pa sam došao iz Dublina, u kojem sam radio u banci, posjetiti Brač. Dosađujući se dok sam čekao trajekt u Splitu, pronašao sam hrvatski kriketski savez, poslao im e-mail i već sam za jedan sat sjedio u autobusu za Zagreb. Pozvali su me da igram s njima i odmah sam odlučio – fućkaš Brač, idem igrati kriket! Već smo sutradan pobijedili Ljubljanu, od koje su dečki dotad uvijek gubili – kaže Craig Sinovich.

Nije dugo razmišljao, a i svidjelo mu se društvo u klubu. Kriket je ionako igrao gdje god je živio, u rodnom gradu u Južnoj Africi Pretoriji, zatim Londonu, Dublinu, Rimu...

– Znao sam na hrvatskom reći samo "Dobar dan", ali kako sam želio ostati, pronašao sam posao i vrlo brzo počeo davati instrukcije iz engleskog jezika. Obitelj mi je pomogla, sagradili smo urbanu vilu u Šestinama, a sa Zdenkom Lekom i dečkima iz saveza dogovorio sam se da svoje znanje proširimo i na djecu. Godine nam idu, a netko nas treba i naslijediti – kaže vicekapetan hrvatske kriketske reprezentacije i kapetan Hrvatskog sokola, jednog od tri kluba u Hrvatskoj.

Kao džentlmenski sport, kriket je idealan za mlade, jer uči se manirama i engleskom jeziku.

– Mnogi misle da je riječ o zabavi za snobove, ali nije tako. To je drugi najgledaniji sport na svijetu, jasno, iza nogometa. Kao dijete, dok nisam došao u Europu, nisam gledao nijednu nogometnu utakmicu. U Južnoj Africi nogomet je tek sada postao popularan, kao ragbi i kriket. U Francuskoj sam bio 1998. godine na Svjetskom prvenstvu, a nakon što smo u polufinalu ispali, domaćini su mi davali sve besplatno jer sam bio u kockastom dresu, a tek sam natucao hrvatski – dodaje Craig, koji se u Zagrebu oženio i ima dva sina.

Živi svoj san, putuje po Hrvatskoj i mladima predstavlja kriket. Zasad ga igra tek otprilike 150 Hrvata.

– Bili smo u Bjelovaru, Kaštelima, Bereku, Sesvetskom Kraljevcu, a sad organiziramo turnir na kojemu će prvi put mladi moći igrati u hrvatskom dresu, protiv Mađara i Slovenaca. Kad sam u Londonu ispričao što radimo, javili su se Grci, Turci, Portugalci – svi bi htjeli doći k nama. Cilj je pronaći talente koji će nas zastupati na Svjetskom prvenstvu 2020. godine. Tko imalo ima grifa, taj može igrati za repku, nije to kao nogomet da uspije jedan od deset tisuća.

Južnoafrikanac hrvatskog porijekla ne razmišlja previše o odlasku kući iako ga otac Vincent, predsjednik Pretoria Titansa, inače jednog od najvećih klubova kriketa na jugu Afrike, često zove natrag.

– Željeli bi vidjeti unuke, no u Južnoj Africi je potpuno drugačije nego u Zagrebu. Djeca se tu mogu normalno grati u parku ili na večer šetati gradom. Predugo sam u Hrvatskoj da bih se vratio, zaljubljen sam u ovu zemlju! Ostajem!