Dolaskom Gianmarca Pozzecca (43) u Cedevitu, naša sportska scena bogatija je za vrlo zanimljivu osobnost. A da je riječ o posebnom "svatu", dalo se naslutiti već i iz njegovih prvih želja za prvog mu punog radnog dana na funkciji pomoćnika glavnog trenera kluba Veljka Mršića. Sasvim je postalo uobičajeno da košarkaši koji dođu u Zagreb požele posjetiti grob Dražena Petrovića, a tako i posljednje počivalište Kreše Ćosića jer riječ je o košarkaškim pionirima i legendama ovog sporta. No, poprilično je neuobičajeno da netko takav poželi posjetiti i grob prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
– S obzirom da dolazim ovamo raditi i živjeti, želim nešto naučiti o vašoj zemlji. Čitam veliku knjigu o povijesti ovih prostora između 1941. i 1995. jer želim znati kroz što su prošli ljudi koji će me okruživati. Mi u Italiji imamo malo drugačiji mentalitet, nismo tako patriotski raspoloženi, možda i zato što posljednjih 60 godina nismo imali problema. Našalit ću se pa ću reći – da Švicarska napadne Lombardiju, nitko ne bi ništa rekao.
Bio sam 'atomska muha'
U njegovoj pratnji na Mirogoju je bio njegov šef i veliki prijatelj Veljko Mršić koji je pokušao utažiti njegovu žeđ za informacijama. A prije posjeta Tuđmanovu grobu, naklonio se i njegovu najpoznatijem diplomatu u Americi Kreši Ćosiću.
– Kad je Krešo igrao u Italiji, ja sam još bio malac, no uvijek ću se sjećati kako su o Ćosiću govorili moj otac, također košarkaš i njegovi prijatelji košarkaši. Kada bi se okupili kod nas, o Kreši se pričalo kao da govore o nekome drugačijem, o nekoj novoj vrsti igrača. Govorili su o centru playmakeru što je meni tada bilo nepojmljivo jer centar je tada bio samo centar i ništa više.
Obišao je Gianmarco, neizostavno, i grob svog velikog idola Dražena Petrovića.
– Kad je Dražen nastradao, imao sam tada već 21 godinu, tri sam dana nosio crnu odjeću. On je bio moj idol, a posebno sam ga zavolio kada je otišao u NBA ligu gdje ga u startu nisu dovoljno poštovali. Mogao se vratiti u Europu i ovdje biti zvijezda, no on je svima, pa i sebi, htio dokazati da može igrati tamo. Teško da bi se itko na njegovu mjestu u to upustio, da bi se ostao boriti uz druge komforne opcije. I zato sam bio posebno sretan kada mi je 1999. na McDonald'sovu turniru u Milanu Draženova majka rekla da je po potezima podsjećam na sina.
A Poz je bio vrlo darovit, ali i pomalo luckast i poprilično nepredvidljiv igrač. Nogometni novinari rekli bi fantazist.
– Hoćete reći da sam bio nešto poput Baggia ili Prosinečkog, vrsta igrača koji u nogometu nose desetku? Hm, ja vam jesam bio igrač koji je mogao raditi razliku na terenu, ali i neki miks između heroja i idiota pa su me novinari zvali divljakom, ali i atomskom muhom. Kada bi uspjelo ono što sam izveo, bio bih heroj, a kada ta rješenja ne bi prošla, onda bi me gledatelji izviždali. Bio sam takav jer sam košarkaški odrastao na ulici, haklajući, a košarku u profesionalnom klubu počeo sam igrati tek sa 19 godina. Zbog toga sam vjerojatno imao i problema s trenerima jer njih u haklerskoj košarci u kojoj sam stasavao nije bilo.
Ponekad poput klauna Zbog takvih problema ostao je bez jednog zlata jer ga je Tanjević otpisao i osvojio naslov prvaka Europe. Priznat će i da se ponekad ponašao i kao svojevrsni klaun jer je bojio kosu i činio nepodopštine. Koja je najveća koju je učinio na parketu?
– Igrali smo u Bologni i naš je trener Bianchini pozvao minutu odmora i odmah je počeo meni govoriti, ali mene nigdje oko njega. Za to vrijeme ja sam davao autogram jednog zgodnoj djevojci kojoj sam usput ostavio i svoj broj telefona. Trener je poludio, a ja sam mu pokušavao objasniti kako je cura bila prezgodna da bih je odbio, a nakon utakmice ponosno sam mu pokazao poruku koju sam od nje dobio.
Već nekoliko godina Poz je u trenerskim vodama. Hoće li se uspjeti suzdržati vulkanskih reakcija iza Mršićevih leđa...
– Naravno da se kao pomoćnik neću ponašati kao da sam glavni trener, a svojem prijatelju Veljku pokušat ću pomoći savjetima, ali isto tako i igračima. No, ja sam emotivan čovjek i svoje emocije ni dalje neću skrivati.