Nakon što je u istanbulskom finalu Eurolige sa svojim Fenerbahčeom nadjačao Olympiakos (80:64), Željko Obradović osvojio je deveti naslov klupskog prvaka Europe i tako samo osnažio legendu o sebi kao najvećem živućem europskom košarkaškom treneru. Fener je Željku peti klub s kojim se uspeo na europski klupski vrh (prethodili su Partizan, Joventut, Real i Panathinaikos), a jedinstvenim ga čini i to što jedini u košarci ima i igrački i trenerski naslov svjetskog prvaka, nešto što su u nogometu uspjeli samo Brazilac Zagallo i Nijemac Beckenbauer.
No, njih dvojica nemaju niti približno trofeja koliko ih ima ovaj 57-godišnji Čačanin. Kao igrač, Obradović je bio svjetski prvak 1990., u Argentini, kao član onog nezaboravnog naraštaja reprezentacije bivše SFRJ koji se na prelazu iz 80-tih na 90-te prošlog stoljeća poigravao s konkurencijom.
Bio sam vodonoša
- Te godine bio sam član one čuvene reprezentacije bivše SFRJ s Draženom, Divcem, Kukočem, Paspaljem...To su bili veliki igrači koje je trebao netko povezati u svlačionici i zato me Duda i uzeo u sastav. Bio sam svojevrsni vodonoša, no nemam problem to priznati - ispričao nam je Željko prošle godine.
Samo osam godina poslije, Obradović je postao trenerski prvak svijeta, ovaj put u majici takozvane SR Jugoslavije, hibridne državne tvorevine Srbije i Crne Gore. A godinu prije istu je reprezentaciju odveo do naslova prvaka Europe, one 1997. kada je ta selekcija famoznom tricom Đorđevića sa sirenom spriječila iznenađenje protiv Hrvatske bez Kukoča, Rađe i Vrankovića.
No, nisu Obradoviću trenerski samo cvale ruže. Dapače, na čelu reprezentacije koja se ovaj put zvala Srbija i Crne Gora gora doživio je pravi debakl i to na domaćem terenu, u skupini u Novom Sadu, pa završnicu Eurobasketa u Beogradu nije niti vidio. - Taj neuspjeh preuzeo sam na sebe i tada završio svoju reprezentativnu karijeru. Od tada ne komentiram nastupe srpske reprezentacije.
U međuvremenu, imao sam silnih ponuda iz mnogo zemalja, no nikada sebe ne bih mogao vidjeti na klupi niti jedne reprezentacije osim Srbije. A ona, vjerujem, nikad neće uzeti stranca za izbornika. Da bi jednog dana mogao postati jako dobar trener moglo se primijetiti još za Željkovih igračkih dana. Kao igrač pedantno je zapisivao zapažanja s treninga stručnjaka koji su ga vodili, a kada bi imao priliku otišao bi i na trenerski seminar. A trenerski nerv mu se probudio još negdje u 22. godini, u rodnom Čačku.
- Tada sam okupio neku djecu i počeo s njima raditi u dvorani osnovne škole. No, još s 19 godina sam počeo zapisivati sve treninge. Ja i danas imam sve te svoje bilježnice.
Baš zbog toga bio je spreman iz igračkih tenisica uskočiti u trenerske cipele, što se i dogodilo u predvečerje Eurobasketa 1991. godine. Već je bio na listi završnih 12 igrača kada mu je iz njegova Partizana stigao poziv da preuzme momčad. Porazgovarao je s izbornikom Ivkovićem i zahvalio se na povjerenju te, preko noći, postao trener crno-bijelih koje će u svojoj premijernoj sezoni odvesti do naslova prvaka Europe. I to baš u Istanbulu.
- Iskreno, nakon što smo postali prvaci Europe, mislio sam da je to tada i nikad više. Moj mentor Aca Nikolić uvjeravao me u suprotno, no ja mu nisam vjerovao. Inače, Obradović je redovit gost zadarskog predsezonskog turnira za vrijeme kojih nam je otkrio neke od svojih trenerskih postulata:
Kazni i samog sebe
- Najviše volim igrače koji me mogu iznenaditi, poput Teodosića, Spanoulisa, Jasikevičiusa... Volim kada me igrači iznenade neočekivanim potezom, neobičnim košem. Nekad to i neće ispasti najbolje, no igrač ima pravo na tu vrstu lucidnosti i zato im ja na treninzima nerijetko zadam da izvode ono Draženovo dodavanje, u skoku, iza leđa pa kroz noge. Osim toga, uvijek kažem igraču da je obrana njihov problem, a da su pet promašenih šuteva moj problem. U četvrt stoljeća trenerske karijere nikad nisam kaznio igrača novčano, ali sprintevima jesam. Ako mu ne radi glava, onda će mu biti zabavnije da radi sprinteve.
Željko ponekad kazni i samog sebe. Zbog čega?
- Oni koji se ogriješe o kućni red, plate večeru. Obično na početku sezone jednom namjerno zakasnim na trening pa platim večeru da svi znaju što ih čeka ako kasne.
Nadimak Žoc dobio je još za igračkih dana, kao igrač Borca iz Čačka. Željko (Ž) Obradović (O) Cepač (C).
- Ja sam nakon treninga ostajao šutirati do besvijesti, pa kada sam počeo pogađati nekako sam zaslužio da me počnu tako zvati. No, ispalo je da je Željko puno veći “Cepač” postao kao trener no što je bio kao igrač.
Željko legenda košarke