Izvršni predsjednik Dinama Zdravko Mamić izrazio je zadovoljstvo zbog činjenice da se na stadionu Maksimir u jednoj od najbitnijih utakmica za Dinamo u ovoj sezoni, našlo osam tisuća gledatelja, koji su navijanjem davali podršku igračima. Do toga je došlo...
Sretni su zbog toga i igrači, a radosno o tome informira cijelu javnost i Dinamov tim za odnose s javnošću (doduše, koriste se varanjem pa prikazuju Maksimir kakav nije i zbog toga su fotografiju uklonili). No dok se njima mora oprostiti jer ne znaju, ne sjećaju se ili nisu u mogućnosti govoriti o onome što je nekad bilo na stadionu Maksimir, to se ne može sigurno kazati za Zdravka Mamića.
Nebrojeno je puta isticao svoje prisustvo među najžešćim navijačima Dinama, izražavao ponos zbog prepunog sjevera i suzdržanijeg, ali jednako odanog, prepunog istoka. Vidio je i čuo kako je to izgledalo u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, vidio je kako je to izgledalo u bivšoj državi, a i sam je već bio glavna persona u klubu kad je Dinamo pod vodstvom pokojnog Josipa Kužea gledalo po 20 tisuća gledatelja i protiv Intera, Cibalije ili Međimurja.
No treba istaknuti utakmicu s Auxerreom jer je te 2006. bila po važnosti na razini ove posljednje s Aalborgom. Bitna je i jer se nakon mnogo godina vodstvo kluba, zajedno s igračima, odlučilo pohvaliti navijače, kao i njihovu koreografiju.
Ma, ne treba trošiti riječi, pogledajte kako je to nekad izgledalo i sami prosudite imaju li danas u Dinamu razloga sa zadovoljstvom govoriti da su se navijači vratili na stadion kad ih na tako bitnoj utakmici bude osam tisuća. Prosudite kakav se dojam ostavlja kad najbolji i najbogatiji klub u Hrvatskoj i prostoru bivše Jugoslavije ističe onako slabu posjetu kao nešto pozitivno. Prosudite i bi li pred 25 tisuća navijača i navijanjem kao što je nekad bilo onakav Aalborg pobijedio modre.
>> Mamiću ne smeta poraz: Čestitam navijačima, nogomet se vratio u Zagreb!
>> Da je Jurčić ispao od Aalborga, Mamić bi ga odmah smijenio
>> Šok na Maksimiru! Dinamo izgubio 0:2 od Aalborga i ispao iz LP-a!
Zdravko Mamić mora da se osjeća kao posjetitelj javne kuće nakon "obavljenog" posla. Tijelo je dobio, ali ostaje praznina jer tu duše nema.