Football is coming home, odnosno nogomet se vraća kući. Tu smo rečenicu iz engleskih usta čuli poprilično često u posljednje tri godine. Zapravo je riječ o navijačkoj pjesmi njihova rock-benda Lighting Seeds snimljenoj još 1996. godine kad se Europsko prvenstvo održavalo u Engleskoj (prvoj zemlji na svijetu u kojoj se zaigrao nogomet) i poanta pjesme bila je u domaćinstvu turnira, a ne u njegovu osvajanju.
Nakon ispadanja u polufinalu na tom Euru Englezi su u idućih dvadesetak godina pomalo i zaboravili na tu glazbenu numeru, sve do Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine kad im se otvorio ždrijeb i zatim je sintagma “nogomet se vraća kući” dobila sasvim novo značenje. “Nogomet” u toj rečenici dobio je značenje trofeja s velikih turnira, a Englezi su zbog nominalno rečeno jednostavnog ždrijeba toliko krenuli pjevati tu pjesmu da bi im se na kraju pretjerano samopouzdanje obilo o glavu kad ih je reprezentacija Hrvatske izbacila u polufinalu natjecanja.
Sjetite se Kostarike i Islanda
Posramljeni, ismijani i izvrijeđani, navijači Gordog Albiona su odlučili promijeniti svoj pristup reprezentaciji na velikom natjecanju. Da se ponovno ne bi osramotili i ispali previše samopouzdani, Englezi su nastavili govoriti da se “nogomet vraća kući”, ali ovaj put u posve jasnom sarkastičnom tonu, i ne samo to. Nevjerojatno je koliko su engleski navijači (ne mediji, isključivo navijači) zakucali u zemlju izbornika Garetha Southgatea, mirnog i pragmatičnog čovjeka koji očito svoj posao radi jako dobro. Nakon tri utakmice grupne faze u kojima su Englezi suvereno prošli dalje kao prvoplasirani sa sedam bodova, svi su se i dalje žalili jer, eto, ne zanima ih rezultat, već napadački nogomet. Kao da su zaboravili na ispadanje iz skupine na SP-u 2014. zbog Kostarike i ispadanje u osmini finala posljednjeg Eura protiv jednog Islanda. Kao u svakoj naciji, svi su odjednom postali izbornici i nijedna izbornikova odluka nije bila dobra. Jedina razlika od svake druge nacije jest ta da su se Englezi žalili dok pobjeđuju.
Isti trend nastavio se čak i nakon što je Engleska u osmini finala porazila reprezentaciju Njemačke s 2:0, što je, vjerovali ili ne, prvi put u povijesti engleskog nogometa da su uspjeli dobiti utakmicu nokaut-faze Eura u 90 minuta. Jako je čudno slušati kako svi kritiziraju Raheema Sterlinga iako je u četiri utakmice zabio tri od četiri engleska pogotka, a jako je čudno i slušati da većina i dalje govori da Southgate nema pojma nego, eto, ima dobre igrače pa mu se posrećilo. Tri lava nakon pobjede protiv Njemačke imaju otvoren ždrijeb prema finalu (kao što su imali i 2018.). Slijedi im reprezentacija Ukrajine u četvrtfinalu, pa zatim pobjednik iz dvoboja Danska – Češka u polufinalu ako uspiju proći dalje. No Englezi sebi sami pripremaju teren za neko šokantno iznenađenje čisto da ne bi ispali idioti te da bi mogli reći: “Eto, rekao sam ti da Southgate nema pojma i da nećemo ništa napraviti.”
Englezi su čudni navijači, ali nisu ni svjesni da takav nerealno pesimističan pristup zapravo pomaže reprezentativcima. Čak je i Southgate nakon pobjede nad Njemačkom rekao da “ne želi da nelogična mržnja prema njemu i Sterlingu prestane jer ih onda neće imati što motivirati, najbolji su kad moraju nekome dokazati da je u krivu”.
Pragmatično, a ne atraktivno
Istini za volju, Engleska se na ovom Euru vodi ziheraškim pristupom, a o tome najbolje govore činjenice da su jedina momčad turnira bez primljenog pogotka te da su tek 22. od 24 momčadi Eura po broju upućenih udaraca po utakmici (imaju 6,8 udaraca po utakmici, samo su Mađarska i Finska ispod). Dakle, Southgateu je prioritet obrambeni blok, a i taj mentalitet povlači kritike jer Englezi bi s igračima poput Kanea, Sterlinga, Grealisha, Mounta, Fodena i Sancha htjeli gledati zabavan i atraktivan nogomet. No Engleska je u protekla dva-tri desetljeća pokušavala igrati zabavno i atraktivno i to ih nikamo nije dovelo. Ako se kojim slučajem nogomet i “vrati kući”, Southgate će vjerojatno odnijeti neslužbenu titulu najomraženijeg trenera među svojim navijačima s naslovom prvaka Europe u povijesti.
>> Pogledajte Ćirinu analizu Hrvatske na Euru