Slika prijateljskog zagrljaja dvojice suparničkih vaterpolskih izbornika nekad zaraćenih zemalja, hrvatskog Ivice Tucka (46) i srpskog Dejana Savića (42), još je jednom obišla svijet, ali ovaj put su se našli u izmijenjenim ulogama. Dok je na Olimpijskim igrama u Riju prošle godine Tucak čestitao Saviću na pobjedi u finalu, sada je Savić čestitao Tucku na pobjedi u polufinalu Svjetskog prvenstva u Budimpešti.
I poželio mu sreću u finalu. Mnogi će pomisliti da je sve to iz kurtoazije, ali nije. Radi se o prijateljstvu dvojice sportaša koje ni grmljavina oružja na ovim prostorima nije spriječila da ostanu u korektnim odnosima.
Prijatelji iz talijanskih dana
– Ja sam igrao u Crvenoj zvezdi godinu dana, a Savić je bio u Partizanu, ali naše prijateljstvo nije iz beogradskih, nego iz talijanskih igračkih dana. On je tada igrao u Pro Reccu, a ja u obližnjem Soriju. Tu smo se počeli družiti, a nakon toga sam ja kao trener vodio Šibenik, dok je on igrao u Kazanju. Iznimno ga poštujem i cijenim, volim ga kao čovjeka i kao prijatelja. Vrhunski je trener, što je i dokazao svojim rezultatima, ali i divan čovjek kakvih nema puno – objašnjava Tucak koji je upravo na SP-u u Budimpešti s Hrvatskom osvojio svoju osmu izborničku medalju. I to zlatnu! U finalu je Hrvatska pobijedila Mađarsku sa 8:6.
Što ga određuje kao najboljeg hrvatskog izbornika nakon legendarnog Ratka Rudića. No, kako se Tucak uopće odlučio za trenerski posao?
– U vaterpolu sam od svoje osme godine. Trenerskim poslom odlučio sam se baviti pri kraju svoje igračke karijere u Solarisu, a potom i u Italiji. Igrao sam za prvu momčad i vodio mlađe kategorije. Dopao mi se taj posao pa sam paralelno upisao i višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Sa završetkom igračke karijere odmah sam počeo s trenerskim poslom u svom klubu, Šibeniku – kaže izbornik Tucak.
Ostalo je sve manje-više poznato, Tucak se brzo i uspješno uspinjao u nezahvalnom trenerskom poslu. Sa Šibenikom je 2007. ušao u finale Kupa Lena, a kao izbornik hrvatske juniorske reprezentacije osvojio je europsku broncu 2008. u Beogradu i svjetsko zlato 2009. u Šibeniku. Od 2010. do 2012. vodio je Jadran iz Herceg Novoga s kojim je dva puta osvajao Jadransku ligu, dva puta prvenstvo Crne Gore i jednom kup te zemlje. Neko vrijeme bio je i pomoćnik Ratka Rudića pa je tako na završnom turniru Svjetske lige u Nišu 2010. zamijenio kažnjenog izbornika i osvojio broncu pobijedivši Australiju. Sve to učinilo ga je legitimnim nasljednikom “velikog brka”.
– Ljestvica je podignuta doista visoko, ali ne želim da mi to bude opterećenje, nego izazov. Stanje u reprezentaciji je odlično i treba samo nastaviti tamo gdje je Ratko stao. Ne pada mi na pamet mijenjati što je dobro. Idem Rudićevim putem – kazao je Tucak kada je 16. rujna 2012. godine preuzeo najbolju hrvatsku reprezentaciju, a prvu medalju s njom kao izbornik osvojio je na Mediteranskim igrama u Mersinu kada su hrvatski vaterpolisti prvi put osvojili mediteransko zlato i tako 25. lipnja čestitali domovini Dan državnosti. Na SP-u u Barceloni 2013. naša se vrsta morala zadovoljiti broncom, uz samo jedan poraz – u polufinalu od Mađarske.
Iako je naglašavao da ide Ratkovim putem, Tucak je ipak napravio neke korekcije, što je i normalno jer se ipak radi o drugačijoj ljudskoj i trenerskoj filozofiji. Tucak igračima prilazi više prijateljski, stvara neku vrstu obiteljskog ozračja, dok je Rudić bio puno stroži. No, to ne znači da će i Šibenčanin tolerirati nedisciplinu: u travnju 2016, uoči OI u Riju, zbog neizvršavanja obveza udaljio je iz reprezentacije Sandra Sukna, Paula Obradovića i Frana Paškvalina. Sandro se ipak vratio nakon korektne isprike izborniku i suigračima. No, Tucak je tom gestom jasno poručio: reprezentacija je svetinja i nitko se neće poigravati s njome.
Ne želi o sebi u ratu
I zato, ako nas pitate kako su Rudić i Tucak u 13 godina osvojili trostruko više medalja od svojih prethodnika na hrvatskoj klupi, odgovor je samo jedan: svojim znanjem, radom i autoritetom stvorili su kult reprezentacije. Iako taj proces još nije završen...
Život Ivice Tucka obilježila je velika osobna tragedija u lipnju 2005. kada su on i supruga Marijana ostali bez troipolgodišnje kćeri Tene na koju je pao automat s igračkama u Šibeniku. Malena je od zadobivenih ozljeda preminula, ali još se smiješi svom tati sa zaslona njegova mobitela...
Tucak nerado govori o tome, kao i o aktivnom sudjelovanju u obrani svog Šibenika u Domovinskom ratu. Skroman je i pošten. I valjda zato i uspješan!
Malo je takvih, sposobnih a skromnih ...