Cibonin kapetan Marin Rozić (33, 201 cm) fenomen je hrvatske, ali i europske košarke. Vjerovali ili ne, Roza upravo započinje svoju 13. uzastopnu sezonu u istom klubu. Do prije dvije sezone parirao mu je jedino Davor Kus (11 sezona), no on je cibonaš bio u tri mandata dok se Rozić iz kluba iz Savske micao nije otkako je 2004. tu aterirao.
– Ja bih u Ciboni htio i završiti igračku karijeru, a planiram igrati još nekoliko sezona, sve dok me tijelo služi i dok nisam na teret momčadi. Zapravo, ja vam idem na Guinnessov rekord po vjernosti jednom klubu. Neka me pamte barem po nečemu – našalio se pouzdani krilni igrač od kojeg smo htjeli čuti što je to što bi ga zadržalo u Zagrebu kada su stizale vrlo pristojne inozemne ponude.
Bajka pa odustali od Eurolige
– Više je tu faktora. Puno puta govorio sam da sam ja počeo igrati košarku da bih jednog dana zaigrao za Cibonu i hrvatsku reprezentaciju. Za mene je to bilo ispunjenje sna. Kada je pak klub ušao u dubioze, ja sam odlučio ostati i učiniti sve što je u mojoj moći da Cibona preživi, da svojim ostankom uvjerim igrače koje smo dovodili da klub nije izgubljen slučaj.
A upravo je to razdoblje najnemilije u bogatoj galeriji njegovih cibonaških sjećanja.
– Nerado se sjećam jedino nekošarkaških stvari kao što su štrajkovi, pregovori s upravom, veliko kašnjenje plaća... Užas je to bio jer Cibona je od euroligaških dana ponosa i slave vrlo brzo došla do ruba ponora, do opasnosti da se ugasi. A na parketu Draženova doma, u mojih 12 godina, padali su europski velikani poput Makabija, Olympiakosa... A upravo to pričam ovim mlađim igračima, da je Cibona na svom parketu i protiv najvećih išla uvijek na pobjedu, a kada se ne bi pobijedilo, onda bi se čak i ljutili. Mnogima je od njih danas to teško pojmiti.
Jedan od najtežih udaraca bio mu je odustajanje klupske uprave od nastupa u izborenoj Euroligi. U sezoni koju smatra svojom najdražom u modrom dresu.
– Najprije smo osvajanjem regionalne lige u Beogradu ispričali jednu priču s elementima bajke jer se momčad u prosincu iste sezone raspadala pa nas je valjda sva ta muka povezala. Došlo je do rekonstrukcije, raspodjele uloga i pričalo se o grčevitoj borbi za ostanak, a mi smo po prvi put u klupskoj povijesti osvojili ABA ligu. A onda je uslijedio šok. Rekli su nam da klub to financijski ne može podnijeti, u što baš i nisam vjerovao, i da se odustaje od Eurolige. A prije toga nam je bilo obećano da će se Euroliga igrati pa sam i danas dojma da zapravo nije bilo želje ni volje da se odgovorni oko toga potrude. A pitanje je tko zna kada će i hoće li više ikada klub doći u takvu priliku da ponovno zaigra Euroligu.
Dugogodišnji kapetan ističe da mu se sviđa ovosezonska momčad. Roza posebno ističe dvojicu igrača. Mladog centra Antu Žižića (19) i pridošlog krilnog-centra Željka Šakića (28).
Eksperiment je upitan
– Žižić je stup ove momčadi. Sa pet-šest kilograma mišića više, brži je i snažniji no lani i cijelu momčad diže na višu razinu, baš kao i Šakić, reprezentativac, koji nam otvara reket. Sa Šakićem na četvorci možemo dosta raširiti obranu i ostaviti više prostora našim centrima Žižiću i Sulejmanoviću. Šakića se sjećam još kao klupskog juniora naglašenog talenta, ali i malo specifičnog igrača. On će nam biti neka vrsta organizatora s pozicije četvorke. Žižiću pak skidam kapu što je odlučio ostati još jednu sezonu, premda je draftiran od NBA kluba i mogao je ići već sada kao i njegovi vršnjaci Bender i Zubac.
Pred Rozom je, kaže, najluđa od svih 13 sezona u Ciboninu dresu.
– Još se nisam susreo s ovakvom situacijom da klub, u istom tjednu, istovremeno igra tri natjecanja – Europu, ABA ligu i Hrvatsku ligu. Ja se slažem da hrvatsku klupsku košarku treba dići na višu razinu, no ne znam koliko će ovaj eksperiment odgovornih u hrvatskoj košarci uspjeti.
Cijeli tekst čitajte u MAX-u.
svaka cast !