Tijekom subotnje utakmice između nogometnih reprezentacija Hrvatske i Španjolske, jedan će vrlo poznati sportski žitelj Barcelone biti podijeljenih osjećaja. A kako i ne bi bio kada je u svojoj bogatoj igračkoj (vaterpolskoj) karijeri igrao i za Španjolsku i za Hrvatsku.
– Sa svojim hrvatskim prijateljima, utakmicu ću gledati u jednom kafiću u Barceloni. Nakon toga ću otići na večeru s jednim hrvatskim prijateljem, a i danas ću se vidjeti s jednim Hrvatom – pričao nam je u četvrtak 40-godišnji Xavi García, vaterpolski as koji je 11 godina igrao za hrvatske klubove (Primorje i Jug), a pet godina za hrvatsku reprezentaciju.
Česti dvoboji furije i vatrenih
Kako se doista netko osjeća kada igraju furija i vatreni, a u nogometu i vaterpolu se doista često nadmeću?
– U pravilu navijam da to budu sportski spektakli, da suci ne griješe, da gledamo dobru utakmicu i neka pobijedi bolji. Dakako, ja želim i jednima i drugima da pobjeđuju, a kako je to u ovoj predstojećoj nogometnoj utakmici nemoguće, onda mi odgovara remi. A s obzirom na to da je riječ o prvoj utakmici na Prvenstvu, vjerujem da bi i jednima i drugima odgovarao taj rezultat. Doduše, ja bih volio da bude 3:3, da se nagledamo pogodaka.
GALERIJA Ovako su izgledali mali vatreni prije nego su postali slavni
Slično se Xavi osjećao već dvaput ove godine, no to su bile vaterpolske utakmice u kojima neriješeno nije opcija. A gledao je s tribina oba ta susreta, i onaj zagrebački finale Hrvatske i Španjolske na Prvenstvu Europe te riječki finale dvaju svojih hrvatskih klubova, Primorja i Juga, u Eurokupu.
– Značilo je to da niti u jednom tom finalu ne mogu izgubiti. Tko god da pobijedi, ja ću biti navijački pobjednik.
Nakon 14 godina igranja za Španjolsku, kao "starosjedilac" u hrvatskim klubovima, Xavi je 2016. zaigrao za Hrvatsku. Sjeća li se prve utakmice protiv svoje bivše reprezentacije?
– Dogodilo se to na Olimpijskim igrama u Riju. Bio je to čudan osjećaj, ali samo prije utakmice. Nervoza je bila drugačija nego uoči drugih utakmica, no jednom kada skočiš u bazen, onda to zaboraviš. Tada više s druge strane nemaš prijatelje, nego suparnike. Slično je bilo i kada sam igrao prvu utakmicu za Jug protiv nakon pet godina igranja za Primorje.
A za Dubrovčane je Xavi igrao šest godina, a posljednje tri je bio čak i kapetan, prvi stranac s tom časnom ulogom.
– U tih 11 godina provedenih u Hrvatskoj igrao sam svoj najbolji vaterpolo. Bio sam dovoljno iskusan, a imao sam klasne suigrače, ali i trenere. U Hrvatskoj mi je doista bilo lijepo živjeti.
Posvjedočit će o tome i na primjeru svoje obitelji, odnosno triju kćeri i supruge.
– Moja najstarija kći u Hrvatsku je došla s pet godina, srednja s osam mjeseci, a najmlađa se u Hrvatskoj i rodila. Najstarija kći i danas gotovo svakodnevno razgovara sa svojim hrvatskim prijateljicama na hrvatskom. Ona svako ljeto ide u Dubrovnik, a njezine prijateljice su bile kod nas i meni je drago da ona njeguje taj odnos. Dvije mlađe nemaju taj odnos jer su bile premale. Doduše, srednja kći igra vaterpolo i ona je išla u neki kamp trenirati s hrvatskom reprezentacijom. I supruga je naučila hrvatski i čak je i u Dubrovniku i radila za jednu hrvatsku firmu. Stoga, kad imamo hrvatske goste, onda se u našoj kući govori hrvatski.
VEZANI ČLANCI:
S obzirom na to da je sa španjolskom reprezentacijom osvojio manje odličja nego s Hrvatskom, za ponajbolji osjećaj u karijeri proglasio je onaj kada je Hrvatska osvojila naslov svjetskih prvaka u Budimpešti 2017. A baš je on ta da postigao iznimno važne pogotke, na isteku napada za 5:4 a potom i za 6:4. Nakon toga je dvaput zabio i Sukno, vratar Bijač se raskrilio, i drugo hrvatsko svjetskog zlato je bilo zapečaćeno.
– Osvojio sam ja s Hrvatskom i olimpijsko srebro i to u Riju, a osvajanje svjetskog zlata godinu dana poslije omogućilo mi je da doživim osjećaj koji nikad neću zaboraviti. Supruga i prijatelji bili su na tribinama i slavili su s nama. A nezaboravan je bio i doček u Zagrebu, a potom i u Dubrovniku. Bilo je nevjerojatno.
Sedam godina poslije (u Dohi), sa samo četiri igrača iz Budimpešte (Bijač, Fatović, Lončar, Vukičević), hrvatski vaterpolisti su i po treći put postali svjetskim prvacima. Je li ga to iznenadilo?
– Nije jer sam znao koliko dobre igrače i trenere imamo. Vidjelo se to već na Prvenstvima Europe u Splitu i Zagrebu.
Znači li to da je Hrvatska kandidat i za olimpijsko zlato?
– Poslije ovakvih rezultata u posljednje vrijeme, naravno. Za medalju svakako, uz Mađarsku, Španjolsku i Italiju. To je velika četvorka posljednjih godina. Nakon Olimpijskih igara u Tokiju, te su reprezentacije stalno u borbi za medalju.
Svojedobno je Xavi s Jokovićem činio možda i najbolji tandem ljevaka na svijetu. Koliko će Hrvatska na Olimpijskim igrama biti jača s Jokovićem koji se, nakon deset osvojenih medalja na najvećim svjetskim natjecanjima i naslovima olimpijskog, svjetskog i europskog prvaka, vratio u nacionalnu vrstu?
– Bit će zasigurno jača. Pa Joke je jedan od najboljih igrača na svijetu, a svakako i jedan iz galerije najvećih u povijesti ove igre. Ima ogromno iskustvo, a može igrati i puno minuta. On je, rekao bih, najbolji ljevak u obrani, što je važno s obzirom na to da su na lijevoj strani obično najbolji napadači.
VEZANI ČLANCI:
Stižem na stoti rođendan
Naš sugovornik s Jokovićem bi se trebao sresti potkraj ovog mjeseca i to u Dubrovniku. I to za vrijeme velike obljetnice kluba koji se diči 71 trofejem.
– Pozvan sam da dođem na proslavu stogodišnjice Juga. I tamo će se moći vidjeti da i dalje imam snažne relacije s Hrvatskom.
Kad se već tako rado vraća u Dubrovnik, planira li možda zaigrati i Divlju ligu, prvenstvo dubrovačkih kupališta?
– Koliko znam, ja ipak ne zadovoljavam uvjete jer to sjajno natjecanje mogu igrati samo oni koji su ili rođeni u Dubrovniku ili tamo žive najmanje pet godina.
A Xavi je iz Dubrovnika, s obitelji, odselio prije tri godine i danas je sportski direktor svog matičnog kluba Horta.