Činilo se da je u petak navečer u Areni sve naopako.
Sjedili smo sasvim desetoj loži jer u 'našoj' nije bilo mjesta. Ispred nas je sjedio Egipćanin u lakiranoj jakni i 'mucastom' šalu.
Nije bilo Zrnića na čijim leđima počiva 'Iznad svih – Hrvatska'. Podlogu su u nekoliko navrata lijepili jer se gotovo raspala. Netko je ušutkao službenog spikera...
Ali jedna je stvar bila kako treba. Uz Morsku vilu na kraju se slavilo, a ne žalilo za izgubljenim.
U inat Poljacima kojima je u dan, čije smo samopouzdanje, naglo naraslo u dva dana, vratili tamo gdje mu je mjesto.
Mislili su da mogu...
Još su nam se danas Poljaci rugali i iza leđa nam pričali da mogu dobiti i tu Hrvatsku za koju igraju 'rukometni Beckham i snajper bez prsta'.
E, pa uz ovakvu Hrvatsku koja ne ostaje bez glasa... Neće ići, dragi moji.
Tamnoputi gospodin u lakiranoj jakni svako je malo gurao prste u uši i okretao očima na zvuk truba. Da, bilo je glasno.
'Junak utakmice je Szmal, a najbolji je Wenta', bio je okrutan kolega prognozirajući zaključak još prije početka utakmice.
Srećom, bio je u krivu.
'Ma, mogli bi nas namučiti ti Poljaci... Sve mi se čini da nema za nas finala', predviđao je i prijatelj danas popodne.
Opet krivo.
Bojali smo se euforije, bojali smo se onoga što nam se toliko puta dogodilo – da se popiknemo baš onda kad je pred nama ništa drugo osim ravnice.
Danas je plava ravnica radile bezbroj zamki, ali naši dečki u plavom preko njih su preskakali ne trepnuvši.
I povremeno namignuli publici, da znamo da nemamo zbog čega brinuti.
I bez copranja
I ne brinemo više.
Medalje koje ćemo gledati oko njihovih vratova donijela nam je u ovih desetak dana toliko veselja, da nećemo zagledati koje je boje...
A znamo koje će biti.
Bez Zrnića, bez spikera, u krivoj loži...
Ma, kod ovih dečki copranje ne vrijedi! Barem ne sada i ovdje.
Oni pobjeđuju i bez sretne majice, različitih čarapa i bez pravog ili krivog stolca.
Lako nas ponese euforija? S pravom. Koliko traje, da traje.
Moramo hladne glave dočekati nedjelju i naše drage Francuze? Ne, srce nam je važno, za glavu ćemo lako.
Bilo u nedjelju uz copranje ili bez njega, pravo ili krivo... Francuzi će, baš kao Poljaci danas, uz sad već dobro poznate morske taktove napustiti dvoranu pognute glave.
Bez obzira koje boje bude njihova medalja.
Jer negdje drugdje će možda i oni moći biti zlatni.
Ovdje i sada to su samo naši dečki.