Nakon što je nokautom izborio i sedmu pobjedu u nizu, profesionalni boksač Alen Babić zahvalio je javno 38-godišnjem ortopedu Tadiji Petroviću koji mu je 18 siječnja operirao rame.
A učinio je to Babić jer je, ni pet mjeseci kasnije, bio opet onaj stari razarač u ringu.
“Ovu pobjedu posvećujem kirurgu dr. Tadiji Petroviću koji je napravio čudo, što smo upravo i dokazali”, napisao je Babić nakon što je u trećoj rundi nokautirao Britanca Damiana Chambersa.
Koliko god je Babić ugodno iznenadio svog ortopeda javnom zahvalom, toliko ga je, kao i svoga trenera Leonarda Pijetraja, iznenadio i brzinom oporavka pa nam je pohvaljeni kirurg kazao:
– Standardan oporavak nakon ovakve operacije trebao bi trajati osam mjeseci, a kod Alena je to išlo puno brže. Osim što se radi o vrhunskom sportašu, u pitanju je i veliki biološki potencijal. Dok sam izvodio operaciju, primijetio sam da je tkivo koje ima svoju standardnu čvrstoću kod njega tri puta čvršće. On naprosto ima predispoziciju da bude snažan čovjek.
Nova kategorija u boksu
A s kakvom je dijagnozom Babić dospio dr. Petroviću na operacijski stol?
– Alenu se dogodilo da mu je u šestoj profesionalnoj borbi biceps iščupao svoje hvatište unutar ramena, odnosno strukturu koja se zove labrum, a to je, da vam pojednostavnim, kao nekakav meniskus u ramenu. Najprije smo pokušali s fizikalnom terapijom, no to je ozljeda koja se nije mogla riješiti drukčije nego operacijom.
S obzirom na to da se svaki sportaš, pogotovo onaj koji je u naponu snage, želi što prije vratiti u akciju, je li bilo teško obuzdati Babića da ne žuri s povratkom u ring?
– Oporavak je započeo znatno brže, a uspjeli smo zadržati minimum opreza tako da možemo reći da smo proveli ubrzani rehabilitacijski protokol. Pri operaciji koristio sam novu tehniku koja omogućava takav brzi rehabilitacijski protokol, a naučio sam je u Švicarskoj, u Sveučilišnoj bolnici Inselspital koja je u 2021. uvrštena među 50 najboljih svjetskih klinika. Ondje sam se subspecijalizirao za sportske ozljede i patologiju ramena i lakta pod mentorstvom profesora Zumsteina, jednog od vodećih svjetskih ortopeda za problema ramena i lakta.
Može li se taj ubrzani Babićev oporavak objasniti njegovom iznimnom motivacijom?
– Može. Zapravo, to je kombinacija njegove jake motivacije i njegova biološkog potencijala koji je dobio genetski. Pričao mi je da je njegova mama za okladu dizala automobile i premještala ih. Zapravo, premda ima 90 i nešto kilograma, Alen ima snagu čovjeka od 140 kilograma.
Borilački nagon Alena Babića je specifičan. Kako ga objašnjava kirurg koji ga je operirao?
– Rekao bih da se on oslobodio svih kočnica i svih strahova te da apsolutno uživa u boksu, posebice u borbi. Ondje gdje neki boksači imaju psihološke barijere, on ih nema. Kao da uživa u opasnosti, adrenalinski je tip osobe. On se ne boji posljedica, ne boji se ozljeda. Doslovno je kao nekakav vikinški ratnik, kojeg on promovira kao svoj alter ego.
Je li Alen podvojena ličnost ili je ta priča o alter egu samo priča za medije?
– On vrlo dobro kontrolira te dvije krajnosti svog karaktera. S jedne strane je vrlo human, pomaže u Crvenom križu, obilazi bolesnu djecu, skuplja pomoć za unesrećene na Banovini, a kada je u ringu pretvara se u nekoga tko uživa u boli, ali je i nanosi, no nakon borbe ponaša se plemenito. Naime, nikad ne govori loše o suparniku.
S obzirom na to da se nalazi na razmeđi kategorija, da ne gubi vrijeme boreći se u sve tri kategorije, koju biste mu kategoriju preporučili?
– Čini mi se da dolazi vrijeme kategorije “bridgerweight”, nove kategorije između lakoteške i teške, pa smo i mi u Hrvatskom boksačkom savezu dobili zahtjev da se očitujemo da li da se ta kategorija uvede i u amaterski boks. Jer, velika je razlika kada se sučele teškaš od 95 kg i onaj od 120 kg. I zato bih mu preporučio da nastavi u ovoj novoj kategoriji jer u teškoj je i dosta sportsko-menadžerske politike. A on je iz Hrvatske koja nije toliko tržišno zanimljiva. U toj novoj kategoriji rangiran je kao peti.
Prijateljski sparing
Potom smo se opet vratili na operacijski stol dr. Petrovića:
– Dok nisam vidio to njegovo tkivo, razmišljao sam drukčije, no onda sam svjedočio tome da je njegovo tijelo snažno i kada je uspavan, pod općom anestezijom. Operirao sam i druge boksače, hrvače, odbojkaše, tenisače, rukometaše... i nitko nije imao tako jake fascije, ovojnice mišića, a one prenose silu. Na njegovim fascijama sam tijekom operacije potrošio tri noža, a obično mi za to treba jedan nož.
Osim što je kirurg poznat među sportašima, dr. Petrović je i veliki boksački entuzijast pa je tako već drugi mandat i dopredsjednik Zagrebačkog boksačkog saveza i član Izvršnog odbora Hrvatskog boksačkog saveza. I ne samo to, uz to je i boksački rekreativac.
– Treniram boks kad stignem, već 15 godina. Boksači su slabo plaćeni sportaši, često žive na rubu egzistencije, a ipak neumoljivo treniraju i postižu rezultate. Kada vidite njihovu želju za uspjehom, unatoč tome što im vizija egzistencije nije na vidiku, morate to cijeniti.
Dr. Petrović ne samo da boks trenira nego povremeno i sparira, pa je tako lagano sparirao i s Babićem postavši tako jedinstven slučaj kirurga koji je sa svojim pacijentom boksačem sparirao da bi i tako provjerio uspješnost izvedenog zahvata.
– To je bio prijateljski sparing u kojem smo pazili jedan na drugoga. Najprije je on odradio osam rundi s drugim boksačima, a ja četiri, a onda smo Alen i ja odradili jednu rundu zajedno. Osim što sam mu sparirao, ja sam i gledao kako se njegovo rame ponaša u određenim fazama pokreta. Nakon toga smo imali još jednu rundu hrvačkog sparinga zato što se u hrvanju muskulatura ramena drukčije opterećuje nego u boksu. Nakon toga smo se dobro istegnuli i pratili dan-dva kako je njegovo rame na sve to reagiralo. Kako nije bilo reakcija, dao sam mu zeleno svjetlo da se može ponovno boriti.
Čini se da je i u borbi održanoj u Newcastleu sve dobro prošlo.
– Jest. Čuli smo se odmah nakon borbe jer je to proces u kojem se rame izlaže i na više od 100 posto opterećenja. Tu otkažu sve kočnice, tu se i ne gleda na bol, a bol je prvi senzor da se malo uspori. Sve je prošlo dobro, a ispucao je puno krošea i aperkata koji opterećuju labrum i biceps.
Koji su sportaši najizloženiji ozljedama ramena?
– Svi oni koji udaraju loptu iznad razine ramena: rukometaši, odbojkaši, vaterpolisti, košarkaši i tenisači, a ramena su jako opterećena i kod boksača, hrvača, džudaša... Upravo je Babićeva ozljeda najtipičnija za sportaše iz tih sportova. To su takozvani sindromi sraza. S jedne strane imate mišiće lopatice, a s druge samog ramena i ako nisu u balansu, a milijun puta ponavljate isti pokret, dijelovi ramena izlažu se preopterećenju i dolazi do uništavanja strukture.
Inače, dr. Petrovića upoznat ćete ako vas kakav prijelom ili ozljeda ekstremiteta dovedu u Kliniku za traumatologiju u Draškovićevoj ili idete li na kakvu operaciju ramena ili lakta u Specijalnu bolnicu Sveta Katarina čiji je vanjski suradnik. Dakako, vidjet ćete ga i u boksačkim klubovima Leonardo i Optimist gdje trenira.