STOJKO VRANKOVIĆ:

Igrali smo pod grčem zbog napadnute Hrvatske, a emocije na kninskoj tvrđavi bile su jače nego na OI

Foto: Borna Filic/PIXSELL
Stojko Vranković
Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL
Stojko Vranković
Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL
Stojko Vranković
Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL
Stojko Vranković
Foto: Duško Jarmaz/Pixsell
Vranković
21.11.2016.
u 23:15
- Rađa je pitao predsjednika, ako osvojimo olimpijsko srebro, hoće li nas pozvati u slobodni Knin. Na koncu smo Dino i ja doista pozvani u Knin, gdje su me prožele nevjerojatne emocije, možda jače nego i one sportske u Barceloni.
Pogledaj originalni članak

Nakon što se novi predsjednik HKS-a dobro naspavao, sa Stojkom Vrankovićem porazgovarali smo o ključnim točkama njegove sportske karijere.

– Tek sam u srednjoj školi shvatio da ću biti viši od prosječnih košarkaša. Počeo sam u rodnom Drnišu, a u kadete Zadra otišao sam sa 207 cm te u iduće dvije sezone izrastao do 218 cm. Moje prvo zakucavanje dogodilo se na školskom igralištu u Drnišu. Bilo je tu i vraćanja od obruča, ali sam bio uporan.

Debitirao protiv Bosne

A baš će ga silovita zakucavanja, baš kao i blokade, učiniti miljenikom zadarske publike.

– U jednoj sam utakmici Koraćeva kupa imao 36 skokova i 11 blokada, no rekord u blokadama mi je 12, i to u dresu hrvatske reprezentacije, u utakmici protiv Italije uoči OI u Barceloni.

Bilo je dosta košarkaša njegove visine, ali nisu svi imali takav osjećaj za blokadu.

– Najviše sam u tom smislu naučio od Kreše Ćosića. On mi je govorio kako pratiti loptu i igrača, kako se postaviti u reketu, kojom rukom i s koje strane blokirati, kako raditi nogama...

Kako je izgledao njegov debi u seniorskoj košarci?

– Imao sam, mislim, 18 godina i Zadar je igrao protiv Bosne, pred prepunim Jazinama, a ja sam imao veliku tremu. Nisam znao na koju ću stranu trčati.

Prvi trofej u karijeri osvojio je sa 22 godine kada je sa Zadrom nadvisio Draženovu Cibonu.

– Imali smo jaku momčad, ali i majstora svlačionice u treneru Đuroviću, koji je znao kada nas treba nagaziti, a kada opustiti, pa smo u doigravanju eksplodirali.

Dvije godine prije tog finala, Dražen mu je dao vrijedan savjet.

– Bio sam pozvan na pripreme za OI u Los Angelesu, a kada se približio dan odluke o tome tko otpada, Dražen mi je savjetovao da izbjegavam izbornika Novosela rekavši mi: “Ako te Mirko zagrli, to znači da ideš doma.” Izbjegavao sam ga maksimalno koliko sam mogao, ali nisam uspio, jer je u LA išao Vukićević, i to mi je bilo prvo razočarenje u sportu.

Najveći stres mu je bila vijest o tome da je stradao njegov veliki prijatelj Dražen Petrović:

– Mi smo se poznavali od kadetske reprezentacije i odmah smo kliknuli, a on je stvarno bio nešto drugo u odnosu na sve nas ostale. To je bio neizreciv gubitak o kojem mi je i danas teško govoriti i zato mi je drago da postoji muzej u kojem mi uvijek prorade sjećanja i emocije i u koji odem kada se zaželim naših dana. To je prostor mog postumnog druženja s Draženom.

S Draženom je u Barceloni, baš kao i Kukoč i Rađa, proživio svoje najveće sportske trenutke.

– Sjećam se dobro s kolikim smo grčem igrali taj polufinale sa ZND-om jer ulog nije bio samo olimpijski finale nego i pronošenje priče o napadnutoj Hrvatskoj. Sretan zbog naše uspjele misije, u Olimpijskom selu nas je posjetio i predsjednik Tuđman.

Srebro pozivnica za Knin

Je li tada pao dogovor o odlasku na kninsku tvrđavu kada Hrvatska bude oslobođena?

– Ne, dogodilo se to na Draženovu trgu, prigodom ispraćaja u Barcelonu. Rađa je pitao predsjednika, ako osvojimo olimpijsko srebro, hoće li nas pozvati u slobodni Knin. Na koncu smo Dino i ja doista pozvani u Knin, gdje su me prožele nevjerojatne emocije, možda jače nego i one sportske u Barceloni.

Na tim Igrama, Stojko je igrao protiv svog dojučerašnjeg suigrača Larryja Birda, člana originalnog Dream Teama, s kojim je proveo dvije sezone u Celticsima. Pet godina poslije, Stojko će se vratiti u NBA, ali kao igrač Minnesote i LA Clippersa. U međuvremenu, Vranković je igrao u Panathinaikosu, s kojim je osvojio naslov prvaka Europe.

– Bilo je puno blokada u mojoj karijeri, no ona iz finala s Barcelonom ona je koja je donijela trofej, a oko nje se isplelo puno priča pa mi je drago da se svojedobno pojavila jedna Fibina snimka iza koša gdje se točno vidi da nije silazna putanja i da lopta nije udarila u ploču.

Nakon igračke karijere, koju je završio sa 37 godina, nije uspio naći angažman u hrvatskoj košarci.

– Bilo je najava i od izbornika i od klupskih trenera, ali se nikad ništa nije realiziralo.

Je li pak Stojko bio neželjeni lik u Divčevu dokumentarcu “Nekoć braća”?

– Ne znam, no mene doista nitko nije zvao. Uostalom, da sam se ja u filmu pojavio, možda taj film ne bi ni izašao. 

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

Avatar comandante
comandante
23:08 23.11.2016.

ne pretjeruj sa osjećajima stojane