U važnim životnim trenucima svi mi imamo razgovore sa samima sobom. Tako je i sa sportašima. Svaki od njih u sebi čuje dva glasa. Jedan je negativac, a drugi je poticatelj pozitive. Koji ćete glas poslušati, to je pitanje vašeg izbora. Tako je zacijelo bilo i u sportskom životu Valenta i Martina Sinkovića, koji su se "pod stare dane" odlučili za veliku karijernu promjenu. A fascinirala je odlučnost s kojom su donijeli odluku o povratku u tehnički izazovniju disciplinu od one kojoj su se vratili nakon Igara u Tokiju. A tada su kazali da su se zaželjeli veslati s po dva vesla jer riječ je o stabilnijem čamcu od onoga u kojem svaki od veslača drži samo jedno.
I trajalo je to neko vrijeme, no kada su dečki vidjeli da je nizozemski dvojac dominantan, odlučili su se za novu promjenu. Umjesto da ostanu u čamcu koji im je, u tom je trenutku to tako izgledalo, "jamčio" olimpijsko srebro, oni su se vratili u disciplinu (dvojac bez kormilara) u kojoj im ništa nije bilo zajamčeno.
Oni tu jesu vidjeli nešto širi tjesnac za osvajanje zlata, no bili su svjesni da u tom čamcu mogu ostati bez ičega jer je bilo upitno hoće li stići dosegnuti šampionsku razinu forme. Potvrdio nam je to osobno i Martin rekavši da se oni uvijek žele boriti za zlato i da preuzimaju rizik. Angažirao se u njima njihov neumorni šampionski duh i donijeli su odluku oko koje su mnogi bili skeptični, naročito kada su zaredala natjecanja bez njih na postolju. No, nisu se bojali neuspjeha jer strah od istog neuspjeh čini vjerojatnim. A oni tog straha nisu imali.
FOTO: Besmrtna braća
I sve do pola finalne utrke izgledalo je da su se zaletjeli, da će se iz Pariza vratiti praznih ruku, jer s četvrtog mjesta zlato se nije vidjelo ni na horizontu. No, onda je u njima erumpirao rezervoar mentalne snage i oni su odlučili skupo prodati svoju šampionsku kožu. Veslali su luđački, možda kao nikad u životu, i postali po treći put olimpijski pobjednici. U utrci za anale.
Na koncu je to bila pobjeda snage uma i želje. A još je svojedobno najbolji golfer svijeta Tiger Woods kazao da je najvažnije imati stav da možete dobiti svako natjecanje na kojem nastupate. Jer ono u što vjerujete, to je ono što čini razliku. Svijetli primjer za to je NBA trener hrvatskog podrijetla Rudy Tomjanovich koji je, nakon što je sa svojim Houston Rocketsima obranio naslov i to s desetim skorom iz ligaškog dijela, kazao "nikad ne podcjenjujte srce u prvaka".
Ovo što su Valent i Martin izveli najbolja je potvrda onoga što je jednom rekao golferski velikan Bobby Jones, "natjecateljski sport se odvija uglavnom na prostoru od 20-ak centimetara, onome između dva uha". A kod Sinkovića je očito slučaj da misli postaju riječi, da riječi postaju djela, da djela postaju navika, da navike postaju karakter, a upravo je vrlo snažan karakter taj koji je definirao njihovu šampionsku sudbinu.
Želja za pobjedom je važna, no želja da se kroz rudarski rad pripremiš za pobjedu je vitalna. A to su Sinkovići upravo činili sa svojim trenerom Nikolom Bralićem koji je, kroz turbulentnu sezonu, pronašao način da pogodi sportsku formu za najvažniji dan u godini.
Najveća pobjeda sportaša uvijek je ona nad samim sobom i onim negativnim glasom koji se javlja u mislima tijekom teških trenutaka. A i takvih je bilo u Valenta i Martina, tamo na pola staze, no baš onda su pokazali da odustajanje nije opcija. Čak i kada ti, u ovakvom sportu anaerobne izdržljivosti, duša izlazi na usta. Jer za zlatnu braću nema predaje.