Svaki odnos trener – igrač pomalo je i rat. Fućkaš igrača koji ne može pobijediti vlastiti karakter. I je..š čovjeka koji ne pogriješi! E ova posljednja je Ćirina iz ranijih dana. Baš zato je i sada, kad igra najtežu utakmicu, u prvenstvu koje ćemo svi prije ili poslije izgubiti, trener svih trenera još jednom “pogodio u devedeset” otvoreno otkrivši za RTL što mu danas, u 87. godini, najviše ne da spavati:
– Da, sine, ja sam kriv što već 1998. nismo bili prvaci svijeta. Jer da sam protiv one spore obrane Francuza imao igrača poput Cvitanovića, mi bismo im zabili ne još dva, nego tri gola! Ali Cvitanovića nije bilo. Ja sam ga, sine, istjerao. Prema tome, nitko nije kriv, Ćiro. Samo ti...
Tone su ispisane na temu “tatina” odnosa s Prosinečkim. Danas zajedno hodaju po revijalkama i vole se više nego ikad. Ali odnos s Cvitanovićem bio je možda i spektakularniji. Na tribine ga je potjerao još 1993., u završnici sezone koja je nakon jedanaest godina čekanja, u što treba uključiti i promjenu države, vratila naslov u Maksimir. Mladi napadač činio je paklen tandem s Vlaovićem, a Ćiro je u svom stilu izašao pred novinare i rekao: “Djeco moja, klečao sam pred Cvitanovićem i molio ga da se ne svađa sa sucima... Klečao!”
I nije ni lagao. U jednoj anketi među sucima HNL-a devedesetih, njih se jedanaest jednoglasno složilo da nema gore stvari u životu nego suditi Niki Čeki i Cvitanoviću.
Naravno da ga je vratio, već za Steauu. U Bukureštu je Cvitanović zabio gol i fulao valjda sedam mrtvih zicera, a iz današnje perspektive veće je pitanje kako napadač uđe u sedam stopostotnih šansi u Bukureštu i kakva je to bila momčad koja ih je stvorila nego kako su promašene.
Cvitanovića su poslije iz 11 izbacivali i pokojni Cico Kranjčar i direktor Zajec. Odlučivši se riješiti hirovitog strijelca, predstavili su novi napadački dvojac Viduka – Slišković, da bi se već nakon nekoliko prvenstvenih kola pokajnički vratili knezu Igoru. Plavi su prvi put osvojili dvostruku krunu, a Cvitanović je kao najbolji strijelac lige dobio poziv za Euro 1996. gdje jedini nije dobio ni minute. Što je, naravno, spočitao Ćiri.
A u međuvremenu, od enfant terriblea postao je noćna mora svih suparnika, da bi one strašne ljetne noći kad je u debeloj nadoknadi zabio Shayu Givenu za produžetak protiv Newcastlea umalo srušio tad još dobro stojeći, krcati Maksimir.
Na kraju te polusezone konačno ga je i napustio, i to kao najbolji strijelac eurokupova i veliki ljubimac publike. Mada je i tada bilo onih koji bi dobacivali “trči, grbavi!” da bi već u prvoj utakmici kad ga više nije bilo, a njegov nasljednik poslao slobodnjak prema semaforu, zdvojno zaključili: “Evo vidiš! Dok je Cvita pucao, to je išlo u devedeset.” Ali stara je stvar da Zagrebu nitko nije dovoljno dobar.
I tu dolazimo do Poreča, onih priprema za Francusku i Cvitina “šefe, ne mogu” kao odgovora na naređenje da naniže još nekoliko krugova oko igrališta. Je li mu vraćao za ona klečanja, sedam “mrtvaca” u Bukureštu, kritike poslije Eura ili je Dalićev prvi mentor u tom trenutku takav lom jednostavno trebao, danas je nebitno, kao što je i nebitno je li Cviti poslije prošlo kroz glavu “pa mogao sam još tih nekoliko krugova, ako bi uopće pomoglo”. Ostalo je kajanje. A o njemu je pred smrt ponešto rekao jedan veliki glumac odgovarajući na pitanje za što se kaje: – U mojim godinama, budite se s kajanjem. I to svakog jutra s drugim.
Zašto je Cvitanovićev slučaj i danas zanimljiv? Ne samo zato što je sam Ćiro podsjetio na jedan od svojih “grijeha” već i zbog trojice trenutačno otpisanih iz reprezentacije, koji su premladi da bi ostali zauvijek izbrisani i zaboravljeni. Jer, kad se spusti lopta nakon pobjede nad Slovencima, i Dalić zna da ga iza ugla možda čeka utakmica kad će reći “da sam bar imao igrača poput Rebića”. Za razliku od Ćire i Cvite, sva trojica još se stignu vratiti. Ali prvo treba pobijediti sebe. Samo o njima ovisi. Jer, poslije karijere...
U tom smislu, od pomoći svima, i trenerima i igračima, mogu biti riječi najtrofejnijeg stratega u povijesti europske košarke, Željka Obradovića:
– Najveća radost za igrača je da igra utakmicu. Privilegirani smo jer radimo ono što volimo. Taj privilegij nema velik broj ljudi. Uvijek sam im govorio da je najveća sreća trenutak prije utakmice. Rezultati su bitni, ali bitnije je ono što osjećaš iznutra. Super je i kada te kritiziraju. Ali mene nitko nikad nije mogao kritizirati koliko sam ja sam sebe kritizirao. Kada ostanem sam sa sobom, kada analiziram utakmicu. Daj Bože da mogu sve to raditi i da griješim ponovo.
>>> Stručnjaci za Večernji TV o "slučaju Rebić"