Negdje tamo s početka devedesetih datira izjava pripisana prvom predsjedniku da samo dva kluba mogu predstavljati Hrvatsku u Europi. Zagrebački i splitski, jasno. Nogomet je uobičajeno imao druge planove, sklizak je to teren i za najbolje poznavatelje. Nitko se tako nije naljutio niti toliko puta demantirao kao Rijeka, nezgodna i nepredvidiva kao vrijeme na Kvarneru. Osim na izborima. I kao da ih svih ovih godina dok ruše Stuttgart, Milan, Feyenoord, Salzburg ili sada Kopenhagen, dok drže za vrat daleko renomiranije Sevillu, Olympiacos ili do 120. minute uzvrata Celtu u Vigu goni inat da pokažu da nisu od jučer, da su imali i 3:0 protiv Reala i da je Ćiro Blažević još 1980. igrao al pari s velikim Juventusom. U tom smislu ovaj trijumf na Parkenu, ondje gdje su padali i veći i jači, i nije za Rijeku neka senzacija, ali je došao baš u trenutku kad joj je najviše trebao, nakon dvije prazne jeseni.
Rijeka nije Dinamo, nije velik klub, ono što se vidjelo u klupku slavlja u državi Danskoj je manje-više to i otkako je Damir Mišković na čelu, sastav se mijenja minimalno. Da čovjek zapadne u hibernaciju i probudi se za deset godina u trenucima neke nove riječke fešte, vjerojatno bi vidio ista lica.
Sigurno bi tu bio Ivan Mance, neki Slovenac na klupi, pa Šćulac kao “ministar unutrašnjih poslova”, gospođa Sandra iz protokola, netko iz obitelji Rivetti i Marko Babić da sve to posnimi. I negdje bi u pozadini diskretnim osmijehom sve podcrtao Srećko Juričić koji je u jednom intervjuu najbolje opisao tajnu uspjeha tijekom generacija: “Najbolji smo u najvažnijim utakmicama. Ne damo se lako pobijediti. I to prenesemo na trenere i igrače koji dođu sa strane.” Danko Matrljan bi rekao: “Ako igraš protiv Ronalda i bojiš ga se, onda će te on i proći.”
Simon Rožman postao je Kek nakon Keka, u rekordnom roku, donijevši trofej i Europsku ligu. Mariborčanin je osvajanje Stuttgarta proslavio pivom u svlačionici, Rožman Kopenhagena na benzinskoj. Nevjerojatna je ta simbioza Riječana i Slovenaca. Za ovu je priliku navukao tamno odijelo. Prikladno, jer došao je kao “dark horse”, pogrebnik za Hamleta. Na Rujevici je ispočetka bio izgubljen. Onda je pobijedio Hajduk na Poljudu 4:0. I povukao vrlo važan potez u vrijeme izolacije – vratio je u stručni stožer Vjeku Miletića, čovjeka koji je od prvog do posljednjeg dana bio uz Keka, prolazeći sve trofeje, pobjede, bjesove i stresove. Je li Rožman genijalac ili plovi na trajektu sreće? Pravi je čovjek na pravome mjestu. Samo je to bitno. U pravom trenutku, kad se Rujevica baš i ne kupa u novcu.
Damir Mišković godinama već “prodaje” klub. Svi oko njega mole Boga da ga ne proda, ako ne i on sam. Pa kome bi još uspjelo prodati najboljeg strijelca uoči ključnih europskih utakmica i svejedno trijumfirati? Tko bi još toliko jahao na Gentu da mu ostavi Andrijaševića? Jer Rijeka nije isto s Frankom i bez njega, kao što ni Franko bez Rijeke nije isti igrač.
Na kraju i nije loše ispalo za HNL, jer kako je krenulo... Osijek i Hajduk ispali su očekivano, a Lokomotivin je euro-izlet bio zapravo neodgovoran. Ako ti to ništa ne predstavlja, imaš mogućnost i predati mjesto. Dva kluba u skupini i nisu loš skor. Mislite da nam je klupski nogomet nula? U košarci nemamo nikoga u Europi. Prije 20 godina izmjenjivala su se tri u Euroligi! Pa vi vidite...
Oj, Diname, pak si prošel! Za plave tek to nije senzacija, dvanaesti put u posljednjih trinaest sezona. Normalan dan u uredu Maksimirske 128. Pa valjda je zato Manchester United hrvatskog nogometa. Ne ovaj današnji, nego onaj pravi, Fergusonov. Klub koji najskuplje kupuje, najbolje prodaje, najlakše pobjeđuje, najdulje dominira, ima najljepšu opremu i najvještije skautira talente, i na strani i kod kuće. I nekim čudom vidi oko sebe najviše neprijatelja. A to su praktički svi, od izbornika Dalića i svih koji ga ne napadaju, zlog bivšeg trenera, vlastitih navijača, pokvarenih portala i cinika s facebooka, države i državnog odvjetništva do onog nesretnog Hajduka i svakoga tko ga pohvali čak i kad kotira kao dinar pred kraj Jugoslavije – svi pričaju o njemu, a niže pasti ne može. Što bi Hajduk dao ne za te rezultate, nego bar za Ademija, dečka iz Šibenika koji više nije samo najodaniji plavi vojnik nego i najbolji igrač i strijelac. Ali kompleksi su prokleta stvar, svi imamo neke svoje, a Dinamo jedan od čudnijih kad pored sveg tog bogatstva i uspjeha plače i kuka jer ga selo ogovara. I dok sluša odjavu prijenosa s Estoncima, čovjeka nekako ulovi nostalgija za onim Mamićevim predstavama u Maksimiru. Bar je bilo autentično...
Prvom "novinaru" VL koji napiše pozitivan članak o Dinamu dajem na ruke 5.000 kn.