Kovačić: Vida i Kelava neće me pokvariti

Iako je izborio mjesto u prvih 11, iako je danas ispred Sammira i Alispahića za poziciju ofenzivnog veznog, Mateo Kovačić (17) ostao je skroman, čvrsto na zemlji, čak neobično za dijete te dobi. Prvo se riješio ruksaka s knjigama.

– Idem u privatnu gimnaziju, treći sam razred, zapravo idem koliko stignem, a to baš i nije često.

Provlačiš se ili dobro guraš?

– Profesori su super, pomažu mi puno, shvaćaju me. Sad nas 32 dana nije bilo u Zagrebu, profesori su mi slali poruke što da učim, koju lektiru da čitam, nije lako no snalazim se.

Jesi li uspio učiti?

– Hm, iskreno, baš i ne.

Pomažu li prijatelji Kelava i Vida?

– Ha-ha-ha, Kelava dosta toga zna, a Vida je... Vida!

Njegova je priča počela u Austriji.

– Moji su 1993. došli iz Kotor Varoši u Austriju, djed je tamo radio. Mene su dobili 1994., sa 5-6 godina počeo sam trenirati, mama me odvela u klub, vidjela je da sam bolji od ostalih vršnjaka. Zavolio sam nogomet i onda otišao u jedan od većih klubova u Linzu, pa u Dinamo. Imao sam trenera, Igora Pavlovića, koji je bio dobar s Mirom Stipićem. Dogovorili su prijateljsku utakmicu, Dinamo me tu uočio i odmah sam ostao, otišao s plavima na pripreme i onda smo odlučili da se preselimo u Zagreb.

Cijela obitelj je preselila zbog vas?

– Da, no vratili su se u Austriju.

Kako je živjeti bez roditelja?

– Prvo je bilo teško, ali s vremenom sam naviknuo.


Na Sammiru je red da ode

Vahid Halilhodžić ga je prvi pozvao u prvu momčad Dinama.

– Nije mi bilo svejedno kad sam dolazio u svlačionicu, ali čim se došlo na teren nestalo je svih trema. K tomu, popričao sam s igračima, s Bišćanom, i treme nije bilo.

No, sad se situacija promijenila, više nisi samo dio momčadi, postaješ glavni oslonac Dinama, nositelj igre.

– Tu sam godinu i pol dana, osjećam se super, trener, koliko vidim, ima povjerenje u mene.

Sad je i pritisak sigurno veći, više se ne očekuje da samo nosiš vodu suigračima, već da postaneš glavni.

– Ne osjećam veliki pritisak, uz mene je i trener, suigrači. Tu su Sammir, Badelj.., od svih nas dosta se očekuje.

Mnogo je toga napisano o zanimanju velikih klubova, spominjali su se milijuni eura. Kako si na to gledao?

– Prijatelji su to čitali u medijima pa me izvještavali. Nisam o takvim stvarima ni razmišljao, pa još ništa nisam odigrao u Dinamu, želim sve proći s plavima i u Dinamu ostajem dok budem potreban momčadi.

Dinamo živi od prodaje igrača, a u posljednje vrijeme priča se samo o mogućoj prodaji Vrsaljka i tebe.

– Tako je u Dinamu, Modrić, Eduardo, Ćorluka, ranije Bišćan, ali još nije došlo vrijeme za mene, prije je red na Sammiru, Badelju, ipak su oni stariji, meni je tek 17 godina, još bi mogao igrati za juniore.

No, tu se baš ne ispunjavaju želje, riječ je o potražnji i ponudi. Što ako Dinamo kaže da ima klub za tebe i da će te prodati. Ne bi se bunio?

– Ne bih se bunio, ali bi mi bilo krivo da moram otići.

Tko igra najljepši nogomet u Europi, gdje bi ti volio igrati?

– Ma, Barcelona! A ja sam uvijek nekako htio Arsenal.

Pripreme za proljeće bile su dulje nego prije, jeste li već dosadili jedni drugima?

– Baš je bilo puno toga, Međugorje, Portugal, Rovinj, i svi su bili željni svog doma. Još meni nije problem, sâm sam, nemam djece, ali mogu zamisliti kako je dečkima koji kod kuće imaju djecu.

Obično plavi baš u proljeće imaju imaju problema.

– Nitko se nije opustio! A uvijek se dogodi nekakva kriva utakmica, pa i Barca dvaput zaredom nije pobijedila. Probat ćemo da ovo proljeće bude bolje no prijašnja.

Vaha, Kruno, a sad Čačić. Već na startu karijere Kovačić je prošao kroz ruke tri trenera. Kod koga je najljepše igrati?

– Kod Vahe mi je bilo lijepo jer me pozvao u prvu momčad, bio sam najmlađi, i svaka odigrana minuta bila mi je nešto posebno. Kod Krune Jurčića sam dosta igrao, on me prvi gurnuo u vatru i na tome sam mu zahvalan. Kod Čačića smo tek krenuli, no važno mi je što osjećam njegovo povjerenje.

Nedavno je Sammir rekao da se ne druži sa suigračima.


Pojedinac ne može biti glavni

– Ja sam dobar sa svima, a zna se da sam najviše s Kelavom i Vidom. Naravno da ne možeš sa svima imati isti odnos.

Nedavno je netko pitao Kelavu hoće li te pokvariti, pa je rekao da si nepokvarljiv.

– Ne znam po čemu bi me mogli on i Vida pokvariti.

Gdje se vidiš za godinu, dvije? Možda kao glavni igrač Dinama?

– Ne može jedan igrač biti nositelj, pojedinac ne može biti glavni. A ja se vidim u Dinamu i u Ligi prvaka!

Proglašavali su te hrvatskim Messijem.

– Takve su uporedbe bile malo teške za mene. Zapravo su gluposti, pa Messi zabije po četiri gola na utakmici, preko 50 u sezoni za Barcu u kojoj igra stalno, a ja sam tek počeo igrati.

Stariji pratitelji nogometa u Maksimiru kažu da su u tebi vidjeli nešto što su vidjeli u Bobanu sa 17 godina.

– Nisam baš puno gledao Bobana, čuo sam da je bio strašan igrač i dobar čovjek, ali ne bih se uspoređivao ni s njime.

Kako vidiš svoj nogomet?

– Nižeg sam rasta, tehnički sam dobar, imam jak taj prvi korak, ali neka drugi pričaju o meni. Nedostatak je što još moram ojačati, u igri moram više ulaziti u završnicu, više zabijati.

Stignete li još u crkvu, ministrirate li?

– Idem kad god mogu, ministriram kad je prilika, vjerski život meni je posebno važan.