Hrvatski nogometni reprezentativac Mateo Kovačić dao je veliki intervju za Hrvatski katolički portal Raskrižje.
Kakav je osjećaj igrati za jedan tako veliki klub? Što se sve promijenilo proteklih mjeseci i kako doživljavaš ovaj silni skok u karijeri, ali i u životu općenito?
To je stvarno jedan veliki skok. U pitanju je druga država, sve je drugačije. Ne bih podcjenjivao hrvatski nogomet, ali naravno da je tamo sve teže, sve je puno brže i jače, a drugačije je i što se tiče navijača. Stadioni su puni i naravno da je odmah ljepše igrati, odmah se ugodnije osjećaš. Što se tiče života, ostao je isti. Nažalost, nema mise na hrvatskom pa mi to nedostaje, ali sad sam na odmoru i odmah je ljepše, duhovno se obnoviš. Zasad je sve u redu, živim u svom stanu. Dođu mi roditelji i prijatelji ponekad, tako da moram biti prezadovoljan.
Tvom je uspjehu prethodilo puno rada i odricanja. Kakvu je ulogu imala vjera u tom periodu tvog života?
Ne znam koliko ja mogu reći o vjeri, upoznao Boga jesam, ali ja sam odgojen od malih nogu tako, uz Crkvu i vjeru. To je kod nas uobičajeno. Ali što se tiče tog perioda, vjera je imala dosta utjecaja. Ne mogu reći da sam imao neki težak put, kod mene je sve išlo lijepo „uzbrdo“, jedino što sam imao taj lom noge koji mi je, moram reći, dobro došao jer sam se duhovno obnovio, cijeli sam se promijenio nakon toga, tako da u svakom zlu ima nešto dobro. Što se tog loma tiče, iako to može čudno zvučati, ali stvarno je dobro došao. Meni put nije bio težak, neki dečki moraju ići po posudbama, meni je sve išlo dobro tako da se ne smijem buniti i drago mi je da se moram odricati zbog takvih stvari.
Već smo spomenuli tu ozljedu. Je li bilo straha da se nećeš moći dalje baviti nogometom?
Sigurno je teško to kad vidiš kako ti skidaju gips, a noga oslabi, ne možeš hodati tri-četiri mjeseca. Normalno da je teško, ali nikad nisam sumnjao u sebe, uvijek sam znao da mogu, da želim i da hoću. Naravno, tu mi je pomogla i moja obitelj i svi oni koji su bili uz mene. Na kraju krajeva, kad se sve to zbroji, ne mogu reći da se nisam htio vratiti nogometu, ali tad sam se bio posvetio vjeri i obitelji. Nogometu sam se i prebrzo i predobro vratio, tako da zaista moram biti Bogu zahvalan.
Za tebe kažu da si jedan od najtalentiranijih mladih nogometaša u Hrvatskoj, pa i šire. Kako ti doživljavaš svoj talent? I tko je prepoznao tu darovitost za nogomet?
Prvo, zahvaljujem na pohvalama, stvarno je lijepo čuti takve pohvale. Ne znam tko ga je prepoznao, Bog ga je darovao, vjerojatno sam određen za taj put. Naravno da tu uvijek imaju neki faktori koji to pokrenu. Mama me prva odvela na trening, prva je shvatila da nešto imam u sebi i onda sam nastavio dalje. Moram zahvaliti roditeljima jer nikad nisam doživljavao pritisak obitelji zbog nogometa. Dosta djece odustane zbog roditelja, zbog pritiska. Moji su roditelji to uvijek gledali sa strane, naravno nekad su morali nešto i reći, ali nikad nije prisutan pritisak, tako da je sve prošlo dobro. Sretan sam što živim takvim životom i što mogu dati sve od sebe u nogometu.
Iza tebe je prvi nastup u A reprezentaciji, i to u jednoj takvoj utakmici kao što je bila ona protiv Srbije. Kako si doživio taj nastup?
Naravno da je ta utakmica značila puno za naš narod. Ja ne mogu puno govoriti o ratu, jer sam u to doba tek bio rođen, ali sigurno je da su tu velike rane za hrvatski narod. Naravno, i za srpski, također. Što se tiče utakmice, hvala izborniku, hvala svima koji su mi dali tu priliku. I, hvala Bogu, na kraju smo i pobijedili, uzeli ta tri boda što je bilo bitno. Nadam se da su Hrvati svi uz nas i da im je taj uspjeh mnogo značio, više nego samo ta tri boda.