Finale Davisova kupa, u kojem smo u Areni Zagreb doživjeli poraz od Argentine (2:3), drugi je rezultat hrvatskih tenisača svih vremena.
Na činjenicu da smo u 12 godina dva puta igrali u finalu (nakon što smo 2005. pokal i osvojili) možemo biti samo ponosni. Svjetsko “srebro” ogromno je postignuće, ali mi Hrvati kao da smo majstori za to da nakon velikih uspjeha poništimo sve i počnemo iz početka.
Ostavimo ostale sportove, ali i u tenisu nam se to dogodilo 2005. kada su neki uspješno posvadili Nikolu Pilića (tadašnjeg izbornika) i Gorana Ivaniševića (njegova planiranog nasljednika). Žezlo je tada povjereno tada još nespremnom Ivanu Ljubičiću, koji se pojavio u dvostrukoj ulozi izbornika i igrača, odradio je godinu dana, ali je poslije i sam shvatio da tako ne ide. Nekad je to možda funkcioniralo, ali u današnje vrijeme te su dvije uloge strogo odvojene.
Danas neki smjenjuju izbornika Željka Krajana iako je on jasno naznačio da želi ostati na dužnosti izbornika. Svi mu priznaju da je odlično vodio nacionalnu vrstu, a i učinak mu je pozitivan (7 pobjeda i pet poraza), iako smo u tih 12 mečeva (i pet godina) samo tri puta bili domaćini, a ni u jednom dvoboju izbornik nije mogao računati na baš sve igrače koje je želio imati.
U Areni nam je nedostajao Borna Ćorić i upravo se njegovo navodno nezadovoljstvo što nije bio u sastavu koristi kao polazište za traženje izborničke smjene. Možemo sad razglabati o tome je li Krajan mogao napraviti iznimku pa u sastav – zbog časti i neospornih zasluga – uvrstiti igrača za kojega je unaprijed znao da ne može igrati (Pilić misli da ga je možda trebao ubaciti umjesto Škugora), ali to svakako ne može biti (evidentni) Krajanov minus. A bez minusa nema ni smjene, barem bi tako trebalo biti.
– Neki, vidim, znaju više od mene. Kad ja budem znao više o tome, onda možemo razgovarati – poručio je o toj temi jučer Krajan.
Na potezu je Marin Čilić o čijoj će odluci o tome hoće li igrati u 2017. za reprezentaciju ili ne ovisiti puno toga. Igranje za nacionalnu momčad svakako je današnjim teniskim profesionalcima velika žrtva (da nije tako, igrali bi stalno i Đoković i Federer i drugi), ali Čilić nije kao mnogi drugi i uvjereni smo da će već u susretu sa Španjolskom (od 3. do 5. veljače 2017.), u novoj rundi Davisova kupa, predvoditi hrvatski sastav.
Barem bi tako trebalo biti jer bi takva Čilićeva odluka bila temelj za novo okupljanje (umjesto razlaza), za novo zajedništvo. U tom se slučaju možemo nadati i ostanku Ivana Dodiga pa bismo uz oporavljenog Bornu, Franka Škugora, Marina Draganju i Matu Pavića (da, treba ga napokon pomilovati, u interesu istog tog zajedništva), opet imali momčad za velike dosege.
No, da bismo pobjeđivali i u tako izjednačenim susretima kao što je bio sraz s Argentincima, HTS također mora ponuditi bolju logistiku. U finalu, na žalost, iako smo bili domaćini, naši igrači nisu imali ni idealnu podlogu (sporija od željene), ni idealnu podršku iz gledališta...
na žalost čilić sam nije mogao dobiti sve mečeve, a drugog dobrog igrača nemamo. možda da smo imali zdravog bornu bilo bi lakše ivo se u finalu raspao kao da ima petnaest godina, a ne trideset sedam sam sebe pobijedio.