Sedam je godina na klupi hrvatske reprezentacije u Davisovu kupu i za to je vrijeme dva puta bio u finalu. Prije dvije godine u zagrebačkoj smo Areni bili poraženi od Argentinaca, ali smo zato prošli tjedan u Lilleu pobijedili Francuze, jednu od najjačih teniskih nacija, i drugi put u povijesti osvojili Davisov pokal. Izborničke zasluge Varaždinca Željka Krajana (39) pri tome su nemjerljive iako su ga mnogi znali i osporavati...
No popularni Željac othrvao se svim izazovima, postao je najdugovječniji hrvatski teniski izbornik i doživio da mu slavni Yannick Noah dođe u svlačionicu i čestita mu.
Jeste li se oporavili od svih tih proslava naslova, u jednom ste trenutku i promukli?
Kako dani prolaze, osjećaj je sve bolji. Osjećam kako pritisak polako popušta, ali on je potrajao i nakon finala jer ne može prestati isti čas. No sad je sve bolje, sve više uviđam da smo napravili nešto veliko, veličanstveno.
Pogledajte video slavlja tenisača u autobusu:
Bez obzira na uspjehe sa Safinom, koju ste doveli na prvo mjesto WTA liste, može li se za osvajanje Davisova kupa reći da je to vaše životno djelo?
Sigurno. Radi se o različitim kategorijama, teško je to i uspoređivati, ali osvajanje Davisova kupa svakako je kruna moje dosadašnje trenerske karijere. Ljudima ovaj naš uspjeh puno znači, a znači i nama. Naši igrači nisu puno mlađi od mene, s nekima sam, primjerice s Dodigom, i igrao u isto vrijeme pa dobro znam koliko im je ovo bilo važno.
Vi ste kao igrač 2005. dobili Davisov pokal, zar ne?
Da, dobio sam trofej, eno mi ga u vitrini, ali nisam bio na proglašenju. Tada su na proglašenju bila samo četvorica igrača koja su bila u sastavu za finale (Ljubičić, Ančić, Karlović i Ivanišević, op. a.), dok su se sad na pobjedničkom postolju našli svi koji su bili u sastavu u bilo kojem meču u sezoni, po sedam igrača iz obaju sastava. Lijepo je kad ste igrač, ali izbornički mi je trofej, naravno, vredniji jer je moja uloga u njegovu osvajanju bila puno značajnija.
Dvojica igrača, Borna Ćorić i Mate Pavić, iz različitih razloga tražili su vašu (izborničku) glavu. No vi ste svojom taktičnošću, diplomatičnošću i posvećenošću cilju prošli gotovo neokrznuti?
Sedam sam godina u izborničkom stolcu, to je dugo razdoblje. Tenis je pojedinačni sport, a Davisov kup je momčadsko natjecanje. I uvijek će netko biti nezadovoljan nekom vašom odlukom, nije moguće svima ugoditi. Teško je da sve to prođe baš bez ijednog ekscesa, uvijek su mogući nesporazumi. Igrači su navikli na svoje stožere, svoje ljude, tamo vrijede nešto drugačija pravila. Sve je podređeno tom igraču. U reprezentaciji se ti interesi moraju usklađivati na način da najviše koristi od toga ima reprezentacija. I moguće je da sam donosio odluke koje nisu svima “sjele”. Kad je u pitanju Borna, meni je njegovo nezadovoljstvo bilo razumljivo. Nije mogao igrati zbog ozljede, ali možda je trebao biti u sastavu jer nas je dva puta spašavao pri omjeru 2:2. Meni je on drag igrač, i osobno sam ga trenirao, ali mislio sam da sam donio najbolju odluku za reprezentaciju. No njemu se ona nije svidjela, ode neka kriva riječ i nastane problem. Posebno je to bilo izraženo kod Pavića, to je bilo isforsirano jako, malo i od medija, pa se nakon Australian Opena više govorilo o tome nego o njegovu osvajanju Grand Slam naslova. No na kraju je princip zajedništva ipak pobijedio, da među nama nema sloge, ne bi bilo ni uspjeha.
Kako objašnjavate činjenicu da dva najuspješnija hrvatska izbornika ove godine – Zlatko Dalić i vi – dolaze iz Varaždina?
Imamo mi i izbornika u karateu Esada Garibovića, pa u hrvanju Alena Runca, možda imamo još kojeg. Možda bi sportski analitičari mogli nešto više reći o tome, ja ipak mislim da je to puka slučajnost, splet okolnosti. A opet, tko će ga znati, možda smo mi sa sjevera malo mirniji, racionalniji... Uglavnom za Varaždin je to lijepa stvar.
Je li vam Dalić čestitao?
Da, Dalić mi je čestitao. Cijenim njegov rezultat, on nadilazi sve naše sportske uspjehe.
Jednom ste mi za usporedbu s Dalićem rekli “ne stanemo u istu rečenicu”, no ovim ste ga uspjehom nekako i nadmašili. A i osvetili ste ga protiv Francuza. Nitko ne može pobijediti čak dva Varaždinca, pa ni Francuzi...
Teško je uspoređivati sportove, ali tenis je također globalan sport, igraju ga sve zemlje. A Davisov kup ima veliku tradiciju. I istina je da je između pobjednika i poraženoga u finalu velika razlika. I mi smo izgubili finale 2016. i dobili ga 2018. pa znam kako to izgleda. No nogomet je nogomet, nema čovjeka koji nije pratio SP u Rusiji. I taj nas je uspjeh vatrenih jako digao u sportskom smislu. I zato sad možda možemo Dalić i ja u istu rečenicu i možemo biti ponosni na oba ta postignuća.
Kako gledate na navijačku podršku predsjednice Grabar-Kitarović s obzirom na to da je neki i kritiziraju?
Njezina nam je podrška puno značila. Možda ljudi koji je kritiziraju i imaju razloga za to, ali gledano s naše strane, njezina nam je nazočnost na tribinama puno značila. Ona je bila totalno u meču, pratila je svaki poen, više se ona dizala sa stolca nego ja s klupe.
Reprezentaciju uglavnom čine igrači iz Dalmacije i Hercegovine (i malo iz Zagreba), ali šefovi – vi kao izbornik i predsjednica HTS-a Nikolina Babić – sa sjevera su Hrvatske. Je li to slučajno?
Pa da, treba taj uzavreli temperament malo kontrolirati, ha-ha... Istina je da nam najvažniji igrači dolaze iz tog južnjačkog, mediteranskog temperamenta i to je možda čak i dobro. A mi smo sa sjevera malo mirniji i hladnokrvniji pa se nadopunjujemo.
I kako ide vaša suradnja s predsjednicom Saveza?
Mi se znamo otprije, njezin je muž trener u Igrecu. Ona je bila u drugim vodama, ali uvijek vezana uz tenis, između ostaloga i zbog djece. Imamo dobar odnos, nikakvih problema tu nema, iako je tenis specifičan sport, u principu Savez ne bira izbornika, nego mu povjerenje daju igrači. Vjerujem da će Nikolina napraviti neka poboljšanja, da ćemo dobiti teniske centre, pa i one s tvrdom podlogom, jer nam oni najviše nedostaju. Varaždin sad ima jedan teren s tvrdom podlogom kod Arene, ali to nije dovoljno. Nadam se da će Savez nešto više učiniti po tom pitanju da nam glavni igrači ne moraju okolo tražiti gdje će trenirati. Da i klinci vide, primjerice, Marina kako trenira. Mi se još previše vadimo na individualnu kvalitetu, nedostaje nam više sustavnosti. Naši tenisači postižu nevjerojatne uspjehe, svako malo netko osvoji Grand Slam naslov u ovoj ili onoj konkurenciji, ali sustavnijim radom dobili bismo širinu pa bismo kao Francuska mogli imati 10-ak igrača među prvih 100.
Kako biste opisali svoje najbliže suradnike u stožeru Lovru Zovka i Igora Šarića?
Lovro je utopio tugu zbog poraza našeg para u alkoholu, ha-ha... Prije četiri-pet godina, na početku mog izbornikovanja, imali smo problem s parovima. I ja sam pozvao Zovka da nam pomogne u tom dijelu. Zahvalan sam mu da je uskočio, kao i Šariću. Izgubili smo dva posljednja meča u parovima, ali smo prije toga napravili impozantan niz od 9-0 tako da se ja nadam da ćemo se već u sljedećem meču vratiti pobjedama. I Zovko i Šarić sličnih su generacija, ja sam i trenirao s Dodigom, pa možda i zbog toga među nama vlada pozitivno ozračje, sloga, dobri smo prijatelji. Igračima je drago da su u reprezentaciji i jedva čekamo da se okupimo. Tim je ljepše što smo i uspješni.
Zarana ste počeli razvijati svoju trenersku karijeru?
Prestao sam igrati s 25-26 godina. Presudila mi je ruptura zadnje lože, ali ta se ozljeda samo nadovezala na prethodne. Bilo je tu i previše patnje, fizički sam se mučio. Ja nisam imao tim od pet-šest ljudi kao što imaju današnji vrhunski tenisači, ali možda je i dobro da sam rano prekinuo, barem sam na vrijeme počeo raditi kao trener. Da sam nastavio igrati, možda ne bih bio ovako uspješan. Mogao sam se pridružiti roditeljima u biznisu, ali ja sam se odlučio za trenerski posao i mislim da sam donio dobru odluku. Uvijek mi je cilj bio da iz igrača izvučem maksimum. Ne mogu svi biti prvi, pa ni u prvih 10, ali ja sam uspio ako sam iz nekog igrača izvukao maksimum.
Kako biste ukratko opisali neke od tenisača i tenisačica koje ste trenirali?
Safina je bila nevjerojatna radnica. Zacrtala si je u glavi da će biti prva i sve je podredila tome. Motiviranost je važna, ona vas gura i više od talenta, iako su volja i želja također talent. Borna je također iskazivao nevjerojatnu želju i motiv, borbenošću je nadilazio sve probleme. Dokazao je da, kad se nešto hoće, onda se i može. Jako je lijepo napredovao i u tehnici, pa nije slučajno na sedmom mjestu. I Konjuh je jako talentirana, samo da se oporavi od ozljeda...
Tko vam se još u obitelji bavio sportom?
Moji roditelji Željko i Dubravka imaju transportnu tvrtku, godinama su već u tome. Otac je kao mlad bio vozač relija, prvak Jugoslavije u brdskim disciplinama u kategoriji onih fićeka. Moja dvije godine starija sestra Dubravka također se bavila tenisom, ali poginula je u prometnoj nesreći kad sam ja imao 16, a ona 18 godina.
U vezi ste sa slovenskom tenisačicom Polonom Hercog (27) i oboje ste prilično “išarani”. Zbog čega tetovaže?
Naprosto mi se to sviđa i ne mogu naći neko drugo objašnjenje, da sam nešto želio poručiti ili ne znam što. I ona i ja imali smo tetovaže i prije nego smo krenuli, ja sam prvu dao napraviti još s 18 godina. Oboje smo zaključili da nam se to sviđa pa smo se i u tome našli. Baš bih sad mogao nacrtati jednu “salataricu” za uspomenu. Neka bude šareno...
Utječu li slovensko-hrvatske napetosti na odnos vas i vaše djevojke?
Svađamo se svaki dan oko Piranskog zaljeva i nuklearke u Krškome. Zezam se, naravno. Ne razmišljamo o tome, mi smo blizu, ona iz Maribora, a ja iz Varaždina, dobro se razumijemo. Ona je živahna, ali i umjetnička duša. I govori jako dobro hrvatski, baš na varaždinski način.
Prilično ste nabildani, znači li to da i dalje radite u teretani s igračima?
Ne s njima, oni me ne mogu pratiti. Ja vježbam od svoje šeste godine, a u međuvremenu sam operirao rame, kralježnicu, kuk... Zbog toga nisam mogao trčati pa sam se okrenuo toj teretani. To mi je neka vrst ispušnog ventila.
Je li vaša 11-godišnja kći Chiara pošla vašim stopama?
Dosad je tenis nije previše zanimao, ali sad kako smo osvojili Davisov kup, svidjelo joj se to. Iskazuje želju da trenira, a prije je bježala. Ona je više glazbeno nastrojena, obožava sportsku gimnastiku. Ma najvažnije je da uživa u onome što radi.
Kako sada stvari stoje, hoćemo li ostati u ovom sastavu i možemo li još koji put osvojiti “salataru”?
Nismo o tome razgovarali prije finala, a nakon što smo osvojili Davisov kup, nije bilo prilike. Neka se emocije slegnu pa ćemo vidjeti. No nema razloga da ne ostanemo zajedno. Nitko nije prestar da bi otpao, kvalificirali se jesmo. Igrači su željeli ovakav format, više se neće okupljati četiri puta godišnje, valjda će im odgovarati. Možda je malo problematičan taj termin (od 18. do 24. studenoga, op. a.), ali on bi se mogao i promijeniti. Idemo probati. Kvalitetu imamo i uz malo sportske sreće mogli bismo naslov i obraniti. Pa bismo opet ušli u povijest: osvojili smo zadnji Davisov kup u starom formatu i prvi u novom.
Pogledajte video dočeka tenisača u Zagrebu: