Dovedite nam Nizozemce ili Portugalce, Englezi su se tako vidjeli uoči ždrijeba. Uz dodatak, "ako u Njemačku idemo po naslov svjetskog prvaka nakon četrdeset godina, onda je zapravo svejedno s kim smo u uvodnoj skupini."
Zlatko Kranjčar, izbornik koji je odveo Hrvate bez dodatnih kvalifikacija na SP, sijao je optimizmom u Leipzigu. I poslao dovoljno jasnu poruku. Njegove izjave su ionako poput nogometa koji nam je servirao u posljednjih godinu i pol dana. Bunker tu ne postoji. Postoji lopta, ideja i suparnička vrata. Nakon parada lopta u Leipzigu, iako su dvije najbolje ipak bile vlasništvo Heidi Klum, Cico je zagrmio: "Dajte mi Brazil, dovedite Japance i Australce, jer mi idemo u drugi krug!"
Bahato? Ne, nije bahato. Naš je cilj i uoči ždrijeba bio jasan, naš minimum je drugi krug. I kad smo ga postavljali, kad su o njemu zborili Cico i igrači, nisu govorili da treba čekati ždrijeb. Pa i uz uvjet da nam to miješanje kuglica podari čudesni Brazil u uvodnom srazu.
No, iako će najave SP-a vrištati o utakmici svih utakmica u Berlinu, o dvoboju Brazila i njegove europske inačice, kako si volimo tepati, ta će nam utakmica biti zapravo najmanje važna. Brazil će biti unutra, a mi ćemo tražiti to drugo mjesto preko Japana i Australije. Ima još jedna dobra stvar nakon ždrijeba; na Brazil, nakon uvodne skupine, ne možemo do finala, a današnji nogometni svijet nudi nebeski svemir u nogama čarobnjaka i ostatak društva sastavljen, na kraju, ipak od smrtnika. Ti drugi znaju primiti gol, ne može svatko od njih driblati petoricu suparnika, ne mogu pogađati slobodnjake zatvorenih očiju, i u pravilu trče, a ne lete terenom.
Ono što je opasno nakon Leipziga i uoči Berlina leži u nama samima. Oni Englezi s početka teksta tražili su, poput nas, najidealniju skupinu za sebe. U nju su strpali Angolu, Trinidad i Tobago te - Hrvatsku.
Izbornik Kranjčar ipak zna da je puno važnije što mi sami mislimo o sebi, nego kako nas drugi doživljavaju. I, ponovimo to, nije bahat! Kranjčar samo zna artikulirati želje i nade svakog Hrvata uoči SP-a. Uostalom, nakon što smo se riješili Ćire Blaževića i sličnih izjava, okretao nam se želudac od žalopojki Mirka Jozića i Otta Barića. Oni su, dosadno konzervativni, gradili alibije i u sve uvukli neki depresivni strah. S Cicom vjerujemo da možemo, a to je (i za svijest) odlična stvar...