Bojali smo se utakmice s Argentinom. Ne zbog kvalitete naših igrača nego zbog Zlatka Kranjčara. Prilično se promijenio u zadnje vrijeme, manje je društven, više nije tip koji će uz čašu i nogometnu priču probdjeti noć. Bojali smo se da se nije promijenio i u nogometnom smislu, u nogometnoj filozofiji. Pogotovo nakon što je počeo razmišljati o promjeni sustava igre.
Srećom, za razliku od svojih prethodnika, Cico je ostao jednako dobar trener, izbornik i taktičar. Znao je uočiti gdje ima problema i reagirati tijekom utakmice, te je Hrvatsku doveo do pobjede nad dvostrukim svjetskim prvakom.
Mediji i javnost pod nos su mu stalno gurali Luku Modrića. Iskoristio je prvu priliku, pozvao ga i neočekivano mu dao priliku, iako je mogao Kovačev izostanak i drukčije kompenzirati. S Modrićem je napravio pravi posao, Hrvatska igra bolje i mnogo lakše kad uz Niku Kovača, igrača uglavnom zaduženog za rušenje suparničkih akcija, ima jednog koji može graditi igru. A Modrić je sad i u reprezentaciji pokazao koliko zna. Pokazao je i da može igrati zajedno s Nikom Kranjčarom, a može igrati i umjesto njega u ofenzivnijoj ulozi.
Od loših stvari valja istaknuti previše pogrešaka pred našim vratima (Tudor, Tomas, Babić, Šimić). Prvi, a možda ni drugi gol ne bismo primili da je Robert Kovač bio u sastavu. I možemo samo Boga moliti da u Njemačkoj ne bude ozljeda. No, važnije od svega je da smo u Baselu otjerali strah. Iako nije dobro već sad zazivati Brazil i misliti da smo najbolji na svijetu, nekako je lakše čekati taj 13. lipnja i Berlin.