U Zagrebu je nedavno boravio Dane Korica, nekadašnji sjajni atletičar koji je rođen u Gornjoj Slatini pokraj Kutine i koji je dugo vremena bio izbornik atletske reprezentacije bivše Jugoslavije. Atletikom se počeo baviti u klubu Moslavina, a sportski mu je uzor bio Franjo Mihalić. Karijeru je nastavio u Crvenoj zvezdi. Bio je državni rekorder i prvak na 5000 i 10.000 metara, sudionik brojnih europskih prvenstava. Na Igrama u Münchenu 1972. godine bio je sedmi, a na Univerzijadi u Moskvi 1973. godine osvojio je zlatnu medalju na 10.000 metara. O njegovu životu i karijeri nedavno je knjigu napisao Milan Mile Tomić, a promocija je bila u Zagrebu.
Dane Korica ima velik broj anegdota, a jedna od najpoznatijih je ona s Matom Parlovom. Jednom prilikom Parlov je otišao na plažu i skinuo odijelo, odložio ga i napisao poruku: Ne diraj, Mate Parlov. I tako, siguran da nitko neće dirati njegovo odijelo, otišao se Mate okupati u moru, no kad je izašao na obalu, odijela nije bilo. Tek jedan listić papira na kojem je pisalo: Vidio poruku, Dane Korica.
– Ne krijem da sam imao teško djetinjstvo. Ne pamtim kad sam kao mali pio mlijeko. Jeli smo uglavnom grah, krumpir i luk. Paprika je bila poslastica, a meso sam vidio samo ponekad, prije zime kada bi tata radio svinjokolje za druge pa bi nešto donio doma – ispričao je Korica.
Želja – tanjur mesa
Neimaština je ostavila velik trag na Korici, pa su u Crvenoj zvezdi, kada je prvi put došao, ostali u čudu kada im je odgovorio na pitanje ima li neke posebne želje.
– Rekao sam da mi je velika želja pun tanjur mesa i litra mlijeka dnevno – istaknuo je Dane.
Sa samo 16 godina počeo je raditi u kemijskoj industriji, na proizvodnji kreča. Atletiku je počeo trenirati 1962. godine, a već tri godine poslije postao je reprezentativac.
– Jednom prigodom naišao sam u novinama na članak o Franji Mihaliću i oduševio se kada sam pročitao da je rođen u Velikoj Ludini, blizu moga rodnog mjesta, Slatine. U to vrijeme već je bio Mihalić poznati svjetski maratonac. Odlučio sam – neću biti policajac, neću biti zrakoplovac, neću biti liječnik, već su biti trkač – kaže Korica.
No, njegove želje umalo je uništila bolest. Naime, kako je veći dio godine hodao i trčao bos, imao je ozbiljnih problema s koljenom. Čak su mu govorili da više nikad neće hodati, a kamoli trčati. Dugo se liječio u Lovranu, ali se izliječio. I kada je 1962. godine u Kutini osnovan atletski klub, prvi se prijavio. Od 1965. do 1974. godine bio je 50 puta reprezentativac bivše Jugoslavije. U 1970. godini nastupio je u 63 utrke i pobijedio u 60, što je nevjerojatan doseg.
Zastrašujući pucnji
– Nakon što sam bio sedmi na 10.000 metara na Igrama u Münchenu, razmišljao sam da nastupim i u utrci na 5000 metara. Međutim, moje planove poremetio je incident u olimpijskom selu kada su Palestinci napali Izraelce. Kada sam čuo pucnje i kada sam shvatio što se događa, odlučio sam da su za mene Igre završene. Nisam mogao podnijeti tu nesreću i katastrofu koju su izazvali teroristi – sjeća se Korica nastupa na svojim prvim i jedinim Igrama.
Nakon niza godina bez stanke u treninzima i nastupima Koricu je sustigao umor, ali i bolest, pa je jedno vrijeme opet proveo u bolničkom krevetu. Otkriveni su mu paraziti u tijelu. Ohrabrile su ga riječi Lea Langa, u to vrijeme sjajnog trenera zagrebačkog Dinama i trenera Vere Nikolić, koji je rekao:
– Uvijek je teško primiti prvi udarac. Ali, Korica je dovoljno velik sportaš da svlada ovu krizu. Isto tako ne treba razmišljati kako će se sve samo od sebe riješiti. Neće. Sličnu situaciju imao sam i s Verom nakon Igara u Meksiku.
Poslije liječenja otišao je u Ulcinj, gdje je trenirao i gdje je iz dana u dan bio sve bolji i bolji. I nije čudno što je osvojio zlato na Univerzijadi u Moskvi 1973. godine. No, to mu je bilo i zadnje veliko natjecanje. Krajem te godine odlučio je završiti trkačku karijeru. Nakon što je diplomirao na Kineziološkom fakultetu, dobio je posao u Atletskom savezu Jugoslavije. Prvo kao stručni suradnik, a onda i kao izbornik juniora. Od 1977. do 1993. bio je izbornik seniorske reprezentacije.
– Dokazao sam da vrhunski sport i studiranje mogu zajedno. Znalo se dogoditi da bih u avionu za São Paulo učio anatomiju, najteži ispit na prvoj godini KIF-a – sjeća se Korica.
Jos jedan "jugoslaven" za naslovnu stranu omiljenog lista za promociju jugoslavenstva. Cak mu se i zivotopisni uspjesi u potpunosti nabrajaju, osim sto fale neki podaci iz vremena Domovinskog rata i poraca. Nista protiv njega i njegovih rezultata, kojima sam se kao gradjanin divio, ali koliko hrvatskih sportskih velikina dobiju mjesto u tim istim novinama tek onda kad se registrira da su umrli. Doso Korica u pra domovinu da proda svoju knjigu jer hrvatska kuna ipak bolje stoji od srpskog dinara.